Dijeliti savjete SDP-u našla se nekidan čak i Marijana Petir, ljuta protivnica Kreše Beljaka u HSS-u. Političarka koja u Hrvatskoj ne radi ništa drugo osim što se križa i obilazi hodočašća, kaže da nema ništa protiv socijaldemokrata, s kojima je Beljak ušao u Milanovićevu Narodnu koaliciju. Nego je njoj na srcu što Milanović, zapravo, uopće “nije socijaldemokrat”.

Za poduku o “pravoj” i nakrivo nasađenoj ljevici nudi se, dakle, i gospođa za koju je uzor socijaldemokratkinje bila nekadašnja SDP-ova sisačka županica Lovrić Merzel, trenutno pod optužbom za mito i pranje novca, sve te tri godine dok joj je ona, Marijana Petir, bila dožupanica i desna ruka. Ništa nije ideološki smetalo uzoritu Petir ni u lijevom taboru Stipe Mesića, kome je bila glasnogovornica u kampanji 2005. godine.

Pustimo sada slučaj Petir, on je ionako više zabavan nego politički relevantan, ili, kako se to sada kaže, vjerodostojan. Ali tema je očigledno postala ultramoderna otkako su počela previranja u SDP-u. Baš se svatko ima potrebu diferencirati spram Milanovićeve politike, pa ga tako – kao “neoliberala, a ne socijaldemokrata” – odlučno prokazuje i jedan od vječnih domaćih sindikalnih vođa Vilim Ribić, koji je Sanaderu, na primjer, jeo ravno iz ruke. A na toj liniji velike zabrinutosti za socijaldemokraciju našli su se, s Petirkom i Ribićem, i neki Karamarkovi ministri.

No činjenice ne mijenja to što o “ispravnoj” socijaldemokraciji žele iznijeti poneku paušalnu floskulu i sasvim neuvjerljivi ljudi jer da, ipak je tako, upravo u čupavom grmu ideologije doista leži SDP-ov zbunjeni zec.

Jer, što danas može biti manifest ljevice, čemu i kome se okrenuti, to danas stvarno jest pitanje od milijun dolara. S time da Milanović i SDP zaslužuju i stanovitu olakšicu, budući da identitetski problem socijaldemokracije nije na tapetu samo ovdje, kako im to kritičari s kolca i konopca nabijaju na nos u svojim pojednostavljenim komentarima. Nego je ista stvar u zraku nad cijelom Europom i šire, kod britanskih Laburista, njemačkog SPD-a, kao i svuda naokolo. Ovaj novi svijet obilježen je svojevrsnim sukobom kokoši i jajeta, u kome se tradicionalna socijaldemokracija našla dosta zbunjena.

S jedne strane je prepredeni stav da socijaldemokratske politike, odnosno redistribucije dobara u korist siromašnijih slojeva, ne može biti dok se ne napune jasle i bitno poveća općenarodni standard, zato neka se s njome pričeka do Nigdarjeva. A s druge je krik da slabima treba pomoć ovdje i sada, pa neka se bogataške elite slobodno deru do neba.

No odgovor nije u ili-ili, nego u viziji balansa između jednoga i drugoga kako se ne bi hodalo kao slijepac po Zemlji. Prostor socijaldemokracije je negdje između. Ili će priča završiti u Živom zidu, gdje se smatra da dugovi i krediti trebaju biti oprošteni. S tim dilemama borio se i Milanović, kao, uostalom, i s podmetaljkom da ljevica “ne voli Hrvatsku” i ne može biti tumač “nacionalnih interesa”.

Kandidat Picula sada se nudi “prekarijatu”. Komadina trubi o “autentičnoj socijaldemokraciji”. Miljenić zove na “okupljanje”. Samo fali da protagonisti ideja ljudima objasne što bi bili sadržaj i smjer njihovih politika. A to i jest taj najteži, globalni izazov.