Na redu su pregovori. HDZ, kao sasvim uvjerljivi pobjednik, započinje akciju sastavljanja vlade s Mostom, manjinama i eventualno s Bandićem. Kako će to ići, vidjet ćemo, ali dogovor je sasvim vjerojatan. No najinteresantnije je sada kako je Plenkoviću uspjelo ono što se prije samo dva mjeseca i samim HDZ-ovcima činilo kao poludjela mašta, odnosno čime je Milanović uspio zabrljati do te mjere da ga je – u za njih izrazito povoljnoj situaciji HDZ-ovog kolapsa s Oreškovićem i onom vladom – konkurencija uspjela pomesti s čak sedam mandata iznad. Što je to, dakle, Plenković napravio upravo onako kako treba, a gdje je Milanović zeznuo?

Prvo, novi šef HDZ-a pokazao se biračima kao samouvjeren igrač odlukom da stranka na izbore izlazi bez prirepaka. Poruka je: Snažni smo, možemo pobijediti sami. Takav stav je kruna koju na glavu unaprijed stavljaju najjači, a ljudi vole odvažne. Sa širokom Narodnom koalicijom, Milanović je, pak, poslao sasvim suprotan signal. Slabi smo, treba nas puno na hrpi da nadjačamo HDZ.

Drugo, Plenković je prije izbora vratio sve koji su se htjeli vratiti i tako se prikazao kao lider kome su potrebni svi. Za razliku od njega, Milanović nije marginalizirane i bivše SDP-ovce pozvao da mu daju ruku, niti ih je ijednim migom pokušao dovesti »doma« da pomognu za zajedničku stvar. Dok HDZ i inače stalno umrežava intelektualce i osobe iz javnog života koji su im skloni, za SDP njihovi ljudi praktički ne postoje. To na ljevici stvara bolesnu apatiju, a HDZ-u donosi sinergiju. Milanović ne drži uza se ni građansko civilno društvo, ni izvanstranačke kulturne radnike i stručnjake raznih profila koji dijele lijeve i liberalne vrijednosti, ponaša se kao da mu svi oni ne trebaju, praktički ih tjera od SDP-a. Tako se ljevica pomalo sasvim raspala. Kako sam nedavno najavila, Plenković je dobio kompletnu desnicu da glasa za njega, sto pravaških stranaka potučeno je do nogu, a lijevi birači već se godinama okreću kojekuda, sada su to Živi zid, Pametno i IDS, ranije Laburisti, ORaH, Most… Zato su i ovoga puta mnogi od njih naprosto ostali doma.

Treće, distancirajući se od Karamarkovog ostrašćenog HDZ-a, Plenković je skrojio set svojih općenitih rečenica za one koje može pridobiti, Milanović se zajapureno obraćao Klemmu i šatorašima. Time nije dobio nikoga, a izgubio je mnoge.

Četvrto, vođa HDZ-a uspio se predstaviti kao uljudan, umiven i nekonfliktan političar, u HDZ-ovom stožeru ovoga se puta čak moralo i slaviti trezveno, uz vodu i sokove. Milanovićeva živčanost, grubost, vječno napadački govor i nepotrebno nabrijani rječnik, napučen »vojnim lekarkama«, »šakama jada« i okrenut za ljevicu ne samo neprirodnim, nego i nebitnim temama, unaprijed ga je označio kao gubitnika koji je promašio cijelu priču. Kao još jedan refleks Milanovićeve nadmenosti, SDP nije predao liste za manjine i za dijasporu.

U tom glavinjanju, cijeli dijapazon socijalnog i egzistancijalog preoteo mu je Živi zid, koji sada ima ne više jednoga, nego cijelih osam zastupnika. Ugrubo, SDP-ov gubitak je više od 100.000 glasova. Milanović na koncu odlazi, HDZ ostaje iako nitko nema pojma na što će Plenkovićeva era sličiti. Najmanje što Milanoviću zaslužuje jest da mu Plenković digne oveći mramorni spomenik.