Ne treba tu velike pameti. Već sam sastav sljedeće Domoljubne koalicije – ili kako će je već nazvati za rujanske izbore – bit će sasvim dovoljan da se vidi je li uistinu vjesnik dubokih promjena to navrat-nanos prefarbano lice s kojim sada izlazi za govornice staro, Karamarkovo vodstvo HDZ-a, s likom novog Plenkovića na zastavi.

Ta je stvar vrlo jednostavna, ne treba ti doktorat iz politologije. Ništa ne znače friško skladani napjevi iz roza kajdanke Milijana Brkića, s kojima svoje stranačke kolege odjednom gandijevski moli da se pošteno bore za birače kvalitetnim programima, a ne »omalovažavanjem drugih stranaka«.

Nakon ere »izdajnika«, »jugoslavenčina« i HDZ-ovog prostačkog mjerenja svačijeg domoljublja, stanovitu ugodu proizvodi Plenkovićev mirni ton kojim naglašava važnost manjina, ljudskih prava i europskih vrijednosti.

Ali to je pretanak paravan da prekrije onaj ružni dio HDZ-ovog profila koji je ovih godina postao službeni portret njihove doktrine. Riječi ništa ne vrijede dok se ne pokaže stoji li iza tog jednoglasnog slavujskog cvrkuta iz HDZ-a samo gola, golcata kalkulacija povezana s bolnim ubodom ledenih anketa koje im daju 21,5 posto, a SDP bacaju uvis, na preko 31 posto.

Ili su se ipak odlučili prizvati pameti i iskreno se pokajati za huškačke podjele kojima su – također iz jeftine računice – uspjeli dalekosežno poderati ovo slabašno društvo.

Dakle: gesta. Javnosti moraju poslati poruku jasnom gestom. Ako u blok opet uzmu sirove ulične bukače Ćorića i Tepeša, i(li) brand tankoćutnog violinista Ladislava Iličića, koji je svoju političku karijeru posvetio zabrani širenja znanstvenih činjenica i ukidanju abortusa, treba odmah znati koliko je sati. Posade li Hasanbegovića na izbornu listu, pa nemojmo se zafrkavati.

No, zahvale li se takvim »zvijezdama«, koje su oni katapultirali na nebo ravno iz političke i svake druge anonimnosti, i odreknu li se njihovih otrovnih usluga, njihovih crnih marševa i njihovih ekstremizama, treba im dati neki kredit.

Za sve bi bilo dobro da se HDZ promijeni i repozicionira prema europskom desnom centru. Konzervativni ljudi traže pristojnu konzervativnu stranku. Ako se ne saberu, glasove koje mogu imati otet će im Most, pogotovo ako s njima zaigra Orešković.  

To je, međutim, zahtjevna misija. Ne može se, dok pljesneš dlanom o dlan, razmontirati kanon na kome je ovaj isti vrh HDZ-a zdušno radio u predplenkovićevsko doba. Njime je sada inficirana ne samo ta stranka, nego u dobroj mjeri i cijela Hrvatska, jer kod nas, na žalost, prevladavaju slabo opće obrazovanje i zbunjenost u pogledu samih rudimenata demokracije.

Kako da ti onaj za koga su te do jučer učili da je neprijatelj, sada postane susjed koji ima pravo na svoje mišljenje i ravnopravni sugrađanin koga treba uvažavati.

Kako će svojim šatorašima, koji sada šute i čekaju, objasniti da je došlo to novo doba?

Plenković bi sve to možda želio promijeniti. Dopustimo čak i to da su možda i Brkić, Milinović i ostali donekle evoluirali. Ali mnogi tom novom slatkom jednoumlju u HDZ-u neće moći vjerovati tako nabrzaka. Pa da vidimo najprije ono osnovno. Hoće li, na primjer, uzeti Tepeša?