Kad je Portugalac bubnuo onaj gol pa su se naši morali pokupiti doma, izbornik Čačić odabrao je izaći pred kamere kao patetični maneken jedne od naših najpogubnijih nacionalnih crta. Nogometnim analizama nisam vična, u sve se to razumijem koliko i u krovopokrivački zanat, ali ovo što je Čačić izveo i ne spada u nogomet.

U psihologiji se pristup koji je utjelovio u nastupu pred novinarima zove »blame game«, u slobodnom prijevodu igra (tuđe) krivice, odnosno strategija okrivljavanja drugih za svoje  poraze. A u tome smo jaki kao Titani na svim poljima, od ekonomije, do kulture, politike i natrag.  

Nigdje u tolikoj mjeri kao kod nas nije rasprostranjen taj folklorni običaj da se razlozi vlastitog fijaska preusmjeravaju na osvetu mračnih energija koje su se urotile protiv nebranjenog gubitnika. Čačić je te zlehude i nepobjedive sile locirao prvo u medijima, zgražajući se nad njihovim »stupidnim pitanjima« te prigovorima iz domene taktike.

A u taj demonski paket luzerskog praznovjerja ubrojio je još i nasilničke idiote iz navijačkih skupina te, njima uz bok, i sadašnjeg i bivšeg ministra policije, Vlahu Orepića i Ranka Ostojića. Mediji su mu bili perfektni kad su ga uzdizali u spasitelja hrvatskog nogometa, ali kad je priča propala, ispalo je zgodno napiti im se krvi.

Skoro pa da čovjek ne povjeruje, zbog drugih mu je, dakle, propala utakmica s Portugalom i Quarasema je zabio u produžetku, i zbog tih drugih je u subotu u svim prodavaonicama ostalo na bacanje sto vrsta odjednom nepotrebnih navijačkih rekvizita s kockicama.

Umjesto da je kao gospodin izašao pred javnost i kazao da u sportu ponekad i najzdušnije zalaganje završi kako se ne nadaš, da se zahvali igračima i publici, da dopusti da je i on možda napravio pokoju grešku i poželi sreću onima koji su ostali, Čačić je od sebe teatralno napravio žrtvu koja je posve nevina pala pred oltar domovine.

U svim priručnicima o sportu piše da se treba znati sportski i časno nositi s porazom. A to znači prihvatiti odgovornost. Ne bacati se drvljem i kamenjem na propozicije jer su one jednake za sve. Ne tražiti krivca u suparnicima i kritičarima. Te pokušati shvatiti zbog čega je došlo do lošeg ishoda i naučiti nešto iz toga.

Ali eto, ni Čačić, kao pravi sinak naših lokalnih navada, koji će napasti bilo koga da sam ispadne čist, nije odolio sirenskom zovu jeftinih trikova.

Ovdje svaki dan slušamo nerealizirane poduzetnike kojima su krivi porezi kao da ih uspješni ne moraju plaćati. Studentima koji padaju godine krivi su profesori, kao da odlikaši polažu kod nekoga drugoga.

Tržišno neprilagođenim seljacima krivi su kupci koji ne cijene domaće i država koja im ne odobrava poticaje. Nesposobni trgovci optužuju sposobne da obmanjuju potrošače, a uvoznici robe koja ne ide okomljuju se na nelojalnu konkurenciju.

Propali političari proklinju narod koji ne shvaća njihovu genijalnost. Slabi pisci tvrde da su nagrade namještene i da publika nema ukusa. A sportaši kojima je izmakao uspjeh okomljuju se na suce koji ih mrze.

To je mentalitet kojeg se treba riješiti ili nam nema spasa.