Boris Jokić i njegovih 400 stručnjaka s kojima je pripremao reformu školstva sada ipak cvjetaju od ponosa. Uz tim potplaćenih profesora, poznatih samo u svojim učionicama, potpisima je stalo više od 30.000 ljudi širom Hrvatske. Bilo je kod nas raznih gužvi i prosvjednih akcija, ali tako brojan ustanak anonimnog svijeta ne pamti se ovdje dugo vremena.

Sutra su prosvjedi na kojima će, protiv spletkarske kuhinje Domoljubne koalicije i političkih pritisaka na Jokića i njegovu ekipu, protestirati građani uz dvjestotinjak civilnih udruga, prosvjetnih sindikata, pa čak i udruženje nastavnika povijesti, čiji je kolega po struci, Karamarkov mračni ministar Hasanbegović, na izborima u HDZ-u upravo zaradio najviše glasova i tako postao stranački ideološki amblem. A u partijskom plemstvu još se snažnije ukotvio i Milijan Brkić: prepisao tuđu diplomu, a sada je zamjenik predsjednika HDZ-a. Mi drugi smo učili, Milijan je magistrirao na copy-paste operaciji.

Pa naravno da će Jokića bojkotirati brod koji ima takve zvijezde i kapetane. Što drugo očekivati od posade u kojoj se prse Karamarkovi kerberi, razni Tepeši, Ćorići i Iličić, sramotno »ponosan« što je zaustavio Jokićev nacionalni projekt, osobe koje je na izborima zaokružio jedan tramvaj birača.

Jadna je groteska kad Karamarko galami kako »neće uspjeti oni« koji njega navodno ruše zbog reformi, dok upravo on i njegovi, pred očima cjelokupne javnosti, sviraju kraj jedinoj ozbiljnoj i zamalo dovršenoj reformi koju imamo, a koja bi upucala kisik života u lijeni krvotok hrvatskog društva.

Ali građani su prozreli taj spin, ovom masovnom pobunom ustaju u zaštitu svoje djece. Valjda predsjednica Grabar-Kitarović ne komplimentira Jokiću samo zato što je shvatila koliko je postao popularan. Mogla je davno upozoriti svoju stranku da ga ne dira.

Hrvatska ima strašno puno problema, ali školstvo je sigurno prvi i najveći. Najviše petica na kontinentu, a mladi izlaze iz škola kao nezapošljivi odlikaši. Naš pedagoški standard je bubanje podataka koje za minutu nađeš na Wikipediji. Mala djeca moraju napamet znati imena svih županija. Preplavili su nas privatni fakulteti, na kojima se studira iz bilježnica s crtama, a knjige se ne čitaju. Iz iskustva znam da se ugledni zagrebački Pravni fakultet da završiti s odličnim ocjenama, a da diplomci nikad nisu vidjeli sudnicu, niti su išli na predavanja. To je, na žalost, vrlo racionalno jer samo rijetka išta valjaju.

Djecu se ne uči kritički razmišljati, raritet su đački projekti u kojima se vježba timski rad, istraživanje, donošenje odluka i kreativnost. Ovdje caruje politička, demokratska i financijska nepismenost, na europskim natjecanjima smo sve gori. Uči se o građi raznih crva i proizvodnji kukuruza u Rumunjskoj, pa ne ostane vremena za vrijednosti u kojima se ovo društvo pogubilo. Kad se spomenu rad, ustrajnost, znanje, poštenje i tolerancija, kod nas će ti se ljudi smijati jer si ili naivan, ili glup.

Pa tu se poslovično napreduje preko veze, marifetlucima i po političkoj liniji, a glasa se po šalabahterima. Zato sposobni bježe van. Ovaj mulj s vremenom može raščistiti samo dobro školovanje, ta najvažnija promjena. I užasno je važno da se napokon podijelimo oko toga. Baš tako. Ili mi, ili oni. Bez naše pobjede sutra neće biti ni nas, ni njih.