Prema posljednjim informacijama, Vesna Pusić imat će unatoč svemu podršku Vlade u natjecanju za prestižnu poziciju glavne tajnice UN-a. Mora se naglasiti to »unatoč svemu« jer je predsjednica HNS-a, za put na opsežne razgovore i intervjue u sjedištu UN-a u New Yorku, sve troškove – platila sama.

Kao da je njezina sasvim privatna stvar hoće li biti izabrana da vodi globalnu međuvladinu organizaciju čije su članice 193 zemlje, uključujući i našu. Već to je velika sramota za Hrvatsku, gdje se visoka mjesta državne kontrole poslovično ne umiju suzdržati od slatkih osvetničkih poteza kontra političkih konkurenata, i to pod svaku i bilo koju cijenu.   

No, ako su točne vijesti o smekšavanju prema izazovnom projektu s Vesnom Pusić u glavnoj ulozi, znači da se Vlada, u ovome, ipak prizvala pameti. Prije izbora, a i nakon njih, naslušali smo se anonimnih prijetnji da će kandidatura Vesne Pusić biti povučena. Problem je bio što ju je predložila bivša Vlada, i to u tehničkom periodu, kad se važnih odluka treba kloniti.

Ali galamdžije iz Domoljubne koalicije pritom su se zaboravljali sjetiti striktnih rokova za isticanje kandidata koji se u UN-u, to valjda svi znaju, ne rastežu i ne pomiču ovisno o hrvatskim ili bilo kojim drugim parlamentarnim izborima. Imenu Vesne Pusić izravno se protivila i predsjednica Republike s objašnjenjem da oko njezinog izbora nije postignut »široki konsenzus«. Kao da su se suparnički politički blokovi ovdje oko bilo čega ikad mogli i htjeli suglasiti.

Posredstvom neimenovanih izvora iz HDZ-a sada, međutim, saznajemo kako su se i oni konačno mudro dosjetili da bi opstrukcija kandidature za glavno mjesto u UN-u bila ozbiljno kontraproduktivna za ugled Hrvatske. Velika blamaža. Jasno. Ova će se situacija promatrati izvana i sudit će se o nama prema našim postupcima. Dakle, pod pritiskom te nezgodne činjenice, Vesna Pusić ipak neće biti bojkotirana.

Ništa osobito novo. Kad nas gledaju, znamo biti pristojni. Ali ako je riječ samo o unutarnjim stvarima izvan globalnih reflektora, onda se opustimo i pljujemo na pod. Neki dan su naši vlastodršci to zorno pokazali nakon što ih je u pet minuta postrojio izaslanik State Departmenta za pitanja holokausta pa smo gledali prizore žalosnog zbornog pjevanja najviših dužnosnika na temu njihove svesrdne odanosti antifašizmu.

No ovaj drugi tip »domaćeg« ponašanja nesmetano se nastavlja na primjeru bivšeg predsjednika Stipe Mesića. Vlada ga ukida, novac za financiranje se usteže, mora zatvoriti ured do 1. svibnja. Kao, ne može to više, nema novaca, što Mesić uopće radi, zašto bi građani to plaćali itd.

Što se mog rezona tiče, pet godina bi moglo biti sasvim dovoljno da se šefu države kome je istekao mandat daju javno financirane pogodnosti za rad. Uštedjet ćemo na Mesiću 600.000 kuna. Krasno. Ipak, ovo je, na žalost, samo novi izraz balkanskog bijesa prema figuri koju su hrvatski građani, premoćnim brojem glasova, birali u dva mandata.

Ali fućkaš to kad politički ne pripada sadašnjoj garnituri. Da nije tako, dobili bismo novi zakon, za sve i zauvijek. A gdje je to, dragi reformatori?