Nakon pobjede u SDP-u, Milanović se ispričao za žuč prolivenu u stranačkoj kampanji. Karamarko mu je čestitao naglašavajući da HDZ i SDP jesu konkurencija, »ali konačni cilj nam je svima isti: bolji život svih građana«. Evo konačno lijepih riječi. Ne demoniziraj političke i svjetonazorske protivnike. Ne treba drugome trubiti na semaforu jer ne vozi kako ti hoćeš. Kao što tražimo da ostali podnose nas, dužni smo i mi podnositi druge. A crta za ono »Mi ili oni« mogu i smiju biti samo zakon, čestitost i ljudskost, ništa preko toga. Sve drugo su opcije, privatan izbor, ukusi koji se ne podudaraju, ali imaju građansko pravo da budu uljudno tolerirani. Ili interesi,  prirodno suprotstavljeni, ali opet legitimni.

Za podizanje društvenog zdravlja i kulture ove nacije treba promijeniti kod u glavama. Različiti smo, naravno, i to nije nešto loše. Ali opet smo i slični u puno više toga nego nam se čini kad smo se spremni zakrviti oko jednog tipa pripadnosti koji se u momentu učini toliko prokleto važan kao da je jedini na svijetu. Živi, brate, kako te volja i pusti drugoga da živi. Ne popuj, ne mjeri. Tko želi imati osmero djece, čestitamo, kome je samo do karijere, neka nema nijedno.

Hrvatska je skoro popola podijeljena na HDZ i SDP, a vođe i paraziti političkih tabora podjaruju međusobnu netrpeljivost svodeći stranke na zadrte sekte. Ali iza te plošne plavo-crvene paradigme, stoji slična građa susjeda i sugrađana koji bi, da ne znaju za koga onaj drugi glasa pa se oko toga odmah posvade, u hrpu toga našli zajednički jezik. U normalnom životu, ljude uglavnom određuju iste stvari. Ujutro trče s djecom u vrtić. S 50 odjednom ostanu bez posla. U Ikei im se sviđaju iste police. Muče se sa salom na trbuhu. Kredit za stan im je u švicarcima. Mjesecima čekaju na ultrazvučnu pretragu. Gadi im se kako su namagarčene radnice Kamenskog. Kriomice čitaju knjige o pubertetu da vide zašto im sin u lice treska vratima. Plaćaju račune za vodu kao da navodnjavaju pustinju Gobi. Proklinju besprizornu birokraciju. Htjeli bi prestati pušiti i smanjiti kolesterol.

Ne mogu zbog politike jedni s drugima? Zato što se jedni uzdaju u Milanovića, a drugi u Karamarka? Ma dajte. Huškanje služi da se nakrcaju glasači i podanici. Militantno napuhivanje razlika u društvu znak je ili proračunatosti, ili gluposti. Na misama se, uostalom, istom bogu mole tržišni liberali i zagovornici državne ekonomije. Glasači nespojivih stranaka. Zagriženi protivnici abortusa uz građane koji traže pravo na izbor, fanovi opere kraj onih koji u životu nisu poslušali ni jednu. Kućni tradicionalisti uz moderniste čiju obitelj čine mačka, sobna palma i sloboda od svega što je čvrsto i obavezno. Pošten svijet uz rame pokvarenjacima. Elitisti koji preziru Fejsbuk i oni koji se s njega ne skidaju. Bračni parovi s psima na trosjedu i drugi koji se od toga ježe. Socijalni introverti i ekstroverti, navijači i indiferentni…

Mnoge ljude koje povezuje ista vjera, ne veže gotovo ništa drugo. A Bozanić teatralno poziva na toleranciju da bi već u drugoj rečenici sam raspirivao podjele. Zidovi se uvijek podižu zbog partikularnih interesa, a ne zbog naroda. Pa zbrojimo se konačno, ljudi.