Tehnika »prodaj sve što možeš« može biti brži put do novca, ali sigurno nije bolji. Puno ozbiljnije bilo bi pronaći sav onaj ogromni skriveni novac koji leži u tisućama neracionalnosti ovog sistema, koga treba u dobroj mjeri raskopati, promijeniti i sasvim nanovo posložiti. Recimo, čudovište državne uprave
Koliko smo čuli od premijera i iz pravca ministra financija, glavna mjera za deficit bit će prodaja udjela u Podravci, Končaru, HT-u, možda u Ini, HEP-u, Hrvatskoj poštanskoj banci, uglavnom u velikim tvrtkama u kojima država ima pakete dionica.
Od toga se očekuje barem 500 milijuna eura, što je svakako lijepa para za saniranje naših gorućih financijskih problema zbog kojih i iz Bruxellesa mašu prema ovamo mačem Procedure prekomjernog deficita.Svatko razborit vjerojatno misli da je odavno trebalo prodati sve one udjele od pet, devet ili 27 posto koji su, nakon mračne ere hrvatskog privatizacijskog čuda, ostali državi u raznoraznim poduzećima čija imena nikome ne govore ništa i koja su najčešće teški bolesnici i gubitaši.
Zvuči kao neka neslana šala da država dandanas ima pabirke dionica u poduzeću Opeka Osijek, u Tiskari Zelina, Inkopu iz Poznanovca i u raznim raspadnutim hotelima od kojih nema kruha ni za njihove zaposlenike, a kamoli za državu.No, oko privatizacije ovih velikih tvrtki u djelomičnom vlasništvu države apsolutno nema jednoznačnog odgovora. Ako su dobro vođene, one državi mogu trajno donositi lijepu dobit, no ako služe kao stvorište za namirivanje političkih kadrova, onda ih je sigurno bolje smjesta prodati. Rasprave o tome, uostalom, traju već 25 godina, bez osobitoga rezultata, a sada je tu priču nakanila na svoju ruku presjeći vlada HDZ-a i Mosta, pa neka se dere kome god je do toga.
Pritom je glavni argument da Hrvatkoj »prijeti bankrot« pa se stoga treba šutke odreći državne imovine koja se može unovčiti da nas to odmakne od provalije. No to ne zvuči ništa bolje nego obična, gola ucjena. Skoro svatko bi, naime, na taj način znao biti ministar financija i premijer, odnosno revnosni otplatitelj minusa i dugova.
Tehnika »prodaj sve što možeš« može biti brži put do novca, ali sigurno nije bolji. Puno ozbiljnije bilo bi pronaći sav onaj ogromni skriveni novac koji leži u tisućama neracionalnosti ovog sistema, koga treba u dobroj mjeri raskopati, promijeniti i sasvim nanovo posložiti. Recimo, čudovište državne uprave.
Recimo zdravstvo u čijim bolnicama subotom i nedjeljom sve stoji, skupe sale su prazne, liječnika nema. HŽ koji zapošljava jedno šest puta više strojovođa nego Njemačka. Lokalnu samoupravu s vojskom zaposlenih koji kradu bogu dane. Pravosuđe koje je uglavnom najveća sramota ove države. I tako bi se moglo do ujutro.No to su teške stvari, impliciraju velike otpore, modrice i političke sukobe. Organizirati rasprodaju nemjerljivo je lakše, pogotovo ako se nema znanja ili hrabrosti, ili ni jednoga ni drugoga, da se provedu pametne reforme.Nekidan je u novinskoj anketi jedna gospođa iz Siska kazala da o ustašama i partizanima može govoriti svatko. Ali da bi se pokrenulo gospodarstvo i provele reforme – »treba nešto znati«.
Kao najnoviji simptom tog našeg problema djeluje vijest da se ova vlada bavi pisanjem zakona o lustraciji. Dok državi svake godine fali 14 milijardi kuna samo za isplatu mirovina iako 850.000 umirovljenika prima mjesečno manje od 3.000 kunaI to ćemo onda nadoknaditi prodajom obiteljskog srebra? Ma divno. Ali državne tvrtke možemo prodati jednom. A što ćemo poslije?
