Tako bi trebao funkcionirati taj sustav, zasnovan na zakonski obaveznom zdravstvenom doprinosu, dodatnom osiguranju, te na građanskoj solidarnosti. No Kujundžić je smislio kako će sada od svoga problema oprati ruke pa traži još novca od bilo koga tko bi mu na neviđeno poželio poslati ček. Dugovi zdravstva rastu, popeli su se već na osam milijardi kuna, ministar već više od godine dana paradira na funkciji bez ikakvog plana sanacije, a u kamere daje izjave kojih se ne bi postidio ni provincijski nadriliječnik koji seljanima namješta iščašene zglobove. Jedna njegova legendarna bila je ona da sam svećenik u bolnici vrijedi više nego deset doktora. Takvo što se liječnik i ministar zdravstva ne bi usudio bubnuti ni u islamističkoj despociji.

Ali Kujundžić se usudi sve samo ne reformirati bankrotirani zdravstveni sustav. Nema pojma kako? Nije ga briga? Svejedno. Sada će, uglavnom, stvari ići tako da nitko kome zatrebaju skupi lijekovi neće više moći inkomodirati ministra. Javnost mu neće dosađivati apelima da spasi oboljelu djecu. Novinari ga neće smjeti prozivati. Jer odgovornost je opet prebacio na građane, koji već ionako financiraju njegov pogon sa svim njegovim neracionalnostima i dezorganizacijom. Eto vidite, gospodo, vi niste dovoljno uplatili u moj specijalni fond, pa se onda nemojte meni ni žaliti.

Puno puta poslali smo nešto novca iz naše kuće za humanitarne akcije, mnogi jesmo, i opet ćemo, ali na ovaj način, hvala lijepo, ne. Prvo, zdravstvo svi plaćamo pa neka nesposobni Kujundžić prestane drsko fehtati još i još. Drugo, kad budem htjela dati, dat ću direktno, onome kome treba, a sigurno ne u njegovu »fondaciju« u koju, shodno ministrovom profilu, nemam povjerenja ni koliko je crno pod noktom. I treće, predlažem da se Kujundžićeva primanja svakog mjeseca uplaćuju u fond za skupe lijekove, a za njegovu plaću slat ćemo mi građani. Ako dobije i jednu kunu, previše je.