Pitanje ratne odštete, koje je premijer lansirao u eter prije posjeta Aleksandra Vučića predsjednici Grabar-Kitarović, teško je i komplicirano na više razina.

Njegova je moralna komponenta nesporna, osjećaju je svi građani, lijevi i desni, umjereni i nabrušeni, školovani i polupismeni. Iz Srbije su ratovali protiv Hrvatske na hrvatskom teritoriju. Prema nalazima državne komisije iz 1999. godine, u Hrvatskoj je uništeno 217 tisuća stanova i 50 tisuća kuća, cijena razaranja: 236 milijardi kuna. U sadašnim relacijama, to su dva cijela hrvatska godišnja proračuna. Ispravno je tražiti od Beograda kompenzacije za ono što je ovdje razoreno i uništeno oružjima i vojskom koja je odatle poslana ovamo. Pošteno bi bilo, a i otrežnjujuće, da se barem sadašnja Srbija suoči s posljedicama svoje politike i da pristane na razgovore o ratnim reparacijama.

Naravno da nitko ne očekuje bajku u kojoj bi se to, čak i u idealnim uvjetima, dalo učiniti odjednom, ni brzo. I druge države dogovarale su ratnu odštetu teško, a novac je naposlijetku kapao obročno, nekad je zamijenjen robama, uslugama i trgovačkim dilovima.

Strana koja traži uvijek hoće više nego što je strana koja daje spremna dati i to je općeniti princip. No, Hrvatska ima svako moralno pravo inzistirati i od toga nikad ne odustati. Samo što je, na žalost, odustala već odavno.

Treće, i hrvatska tužba protiv Srbije za genocid, kao i srpska protiv Hrvatske, odbijene su na Međunarodnom sudu pravde, čime se komplicira i naša pozicija oko ratne odštete.

Sve to znači da bilo kakav eventualni dogovor može biti samo plod zrele bilateralne suglasnosti između Zagreba i Beograda, a to su trenutno pusti snovi.

Srpski ministar obrane Aleksandar Vulin pao je jučer u totalnu histeriju očekujući da će njihovog predsjednika u Zagrebu dočekati ustaše i pokušati ga ubiti. Zato se postavlja pitanje zbog čega je Plenković uopće ubacio »otvoreno pitanje« ratne odštete, koje su hrvatske vlasti odavno zatvorile, a posve u prazno. Da mu je do preokreta, a on jest potreban, bio bi ga strpljivo pripremao na milijun sastanaka, ne izlazeći s njime van dok bar vrabac nije u ruci. Ovako nije napravio ništa. A uspio je minirati predsjednicu i njen pokušaj da se barem o nečemu, od svega što stoji u mjestu, započne razgovarati sa susjedom preko Dunava.