Cijelu godinu i pol nakon što je Jokićeva reforma obrazovanja već bila uglavnom spremna za start, opet je danomice tutnjala rasprava o tome hoće li djeca učiti informatiku i kakva je to nova škola koja bi djecu bolje pripremala za ovo doba.

A nakon što je besplodno bačeno toliko vremena, sada bi se opet trebao vratiti Jokić da, s pomakom od 18 profućkanih mjeseci,  nastavi gdje je onda stao.

Kod nas su glavna tema Drugi svjetski rat i tko je koliko bio prav/kriv, ustaše i partizani, Tito, ban Jelačić na konju i hitlerovski brkovi onog tupana iz HOS-a. Politiku i medije pali Masaryk, Čeh, umro 1937. Drugi narodi patentiraju izume u visokim tehnologijama i debatiraju o budućnosti svijeta.

A naš premijer je osnovao posebno vijeće mudraca da mu za godinu dana kaže što da radi s prošlošću. Otkupljujemo Inu, saniramo privatni Todorićev koncern, unedogled sudimo Sanaderu, Mamiću i Bandiću, uvodimo pa povlačimo poreze, prežvakavamo statistike i zatvaramo razrede jer nema djece.

Dok politika tako ljuljuška apatičnu Hrvatsku u memljivom krilu »stabilnosti«, Europa kreće u veliki projekt preslagivanja država u formacije prve, druge i treće brzine. Izvolite, birajte kamo želite, poručuju Angela Merkel, Macron i Juncker. Mi koji hoćemo biti najbolji idemo zajedno i po svome, a vi ostali odlučite koja vam brzina paše.

Za prvu se treba dovoljno promijeniti, podmazati motore i odabrati pravu trasu. Ako nećete, nama je i to u redu, vi tjerajte svoje, na bacajte nama klipove pod noge i poslije nemojte reći da vas nismo zvali.

Ozbiljne se i složene stvari spremaju, dakle, u EU-u. Tko odluči zaostajati, neće ga se čekati. Kome je do njegove »stabilnosti«, molim lijepo, njegova suverena volja. A je li netko nekad čuo da se kod nas raspravlja o tome gdje ćemo mi i s kim?

Vidimo li igdje ijedan javni ili bar implicitni signal da će Vlada, predsjednica Republike, Ministarstvo vanjskih poslova ili Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti napokon otvoriti to pitanje koje nam već neko vrijeme stoji ravno nad glavom, a mi se pravimo kao da ono ne postoji? Ja ne vidim i ne čujem.  

A ni iz oporbe nema glasa o tome. Ne pitaju Vladu kad će, zašto već nije i ne galame zbog kašnjenja. Nemaju vremena za tako bitne stvari jer smišljaju banalne specijalne efekte za svoje nastupe i dovijaju se doskočicama ne bi li netko primijetio da još uvijek postoje. A možda u njih nema ni te pameti.

Dobro da je Plenković sazvao čelnike opozicije da s njima raspravi kakve će ideje predložiti Sloveniji o Piranu i može li se elegantno izvući iz problema s arbitražom tako da oba vuka budu sita, a koze cijele. Gori pod petama i neka glava na kupu.

Ali zašto ih nije pozvao da razgovaraju o europskim brzinama i o tome s kim bi se Hrvatska trebala združiti i spariti? S Mađarskom i Poljskom, Orbanom i Dudom, s kojima je na svoju ruku već jako dobra Kolinda, ili i Njemačkom i Francuskom?

I onda, što sve treba hitno početi mijenjati u Hrvatskoj da bismo, u što skorijem roku, eventualno uopće mogli aplicirati za društvo naprogresivnijih. A ako se vlast pravi grbava jer snuje da ostanemo tu gdje jesmo, sami sa sobom, u ovoj našoj beznadnoj »brzini«, neka to otvoreno kažu javnosti. Da ljudi mogu brže donijeti odluku hoće li se seliti ili će ipak ostati.