Važnije je Tko nego Što, poručuje nam odluka zagrebačke Gradske skupštine da se Titu oduzme trg. Jer Tita nisu dekapitirali neokaljani demokrati, ni ljudskopravaši, ni humanisti rođeni pod ezoteričnim znakom Vodenjaka, nego Hasanbegović, Bruna Esih i Glasnović, zagovornici ultradesničarskih stavova zapaprenih otvorenim filoustaštvom.

Ne treba ih opet citirati, sve o njima znamo. Pa Hasanbegović je opet nekidan izjavio da jasenovačke ploče s ustaškim »za dom spremni« treba postaviti po cijeloj državi.

Desant na Tita sručio se, dakle, s te strane, s tog ideološkog pola odakle se dovode u pitanje antifašistička načela hrvatskog Ustava, i jedino tako ga treba politički čitati. To je njegova prava bit. A to je neusporedivo veći problem za Hrvatsku od činjenice da se mijenja ploča na trgu kod HNK i da Tito s ulice ide u podrumski depo.

O Milanu Bandiću, koji je nekad ponosno nosio na reveru zlatne značke s Titovim likom, ne treba trošiti riječi. On je na Hasanbegovićevu ucjenu pristao iz posve jasnog motiva s kojim je već srastao do karikature. Zbog vlasti.

Lista Brune Esih trebala mu je da spasi svoju nedostatnu većinu u Zagrebu. HDZ se također ukrcao u taj vlak u kome je strojovođa Zlatko Hasanbegović. Taj isti veliki Hrvat, koji je, kao »demokratski« ministar kulture, oštro prozvao Hribara jer su – ma zamisli! – na natječajima preko HAVC-a novac za projekte dobili i neki filmaši koji nose srpska prezimena.

Stanovnike Zagreba o trgu nitko nije ništa pitao. Kako smo jučer čuli, većina gradskih četvrti bila je protiv skidanja Tita. Da je Bandićeva gradska vlast imala imalo morala i poštovanja prema svojim građanima, o trgu bi se odlučivalo na referendumu.

Ali Hasanbegović se protiv direktne volje naroda borio rukama i nogama jer se bojao da njegova stvar ne bi prošla. Ovako je izborio laku pobjedu. Prijevarnu, doduše, ali, slatku i ireverzibilnu.

I tako, umjesto Tita, koji je bio  jedan od najupečatljivijih državnika svoga vremena, sada na trgu igra Zlatko, Karamarkov povjesničar skromnog ranga, čije bi političke opsesije danas malotko ozbiljan supotpisao.

Usprkos mrljama koje su ostale na Titovom imenu nakon više desetljeća vladavine unutar okvira tadašnjeg jednostranačkog sustava, on je  neupitni simbol borbe protiv fašizma, jedan od rijetkih kome je ponegdje ostala pokoja ulica ili trg nakon što su stotine antifašističkih spomenika srušene i minirane bez krivaca i osuđenih.

Zlatko i njegova družina odabrali su simbolizirati suprotnu stranu. Ta strana sebi danas u Zagrebu piše pobjedu i to je ono što normalne ljude treba prvo brinuti.

Tito je mrtav već 30 godina, trg ga je toliko nadživio. Mi, samo koju godinu manje od toga, imamo samostalnu državu i ustavnu demokraciju. Tito je simbol naše prošlosti, takve kakva je bila u prošlom stoljeću.

O njegovom nasljeđu treba razgovarati analitički i kritički, svakako tako da pritom ne zaboravimo razgovarati ni o sebi. A pitanje nasljeđa iz koga Zlatko crpi inspiraciju, u pristojnim se zemljama odavna ne otvara, ono može pobjeđivati još samo u Hrvatskoj.