Jedna od najvećih karikatura hrvatskog pravosuđa oličena je u slučaju Petra Čobankovića, ministra poljoprivrede i regionalnog razvoja u Sanaderovoj vladi. Iz ministarske fotelje, Čobanković je, kako kaže optužnica, po nalogu premijera Ive Sanadera, kupio za ministarstvo zgradu u Planinskoj ulici u Zagrebu, u vlasništvu HDZ-ovog zastupnika, mesara Stjepana Fiolića, i to po namještenoj cijeni koja je bila veća od tržišne za 38 milijuna kuna.

Čobanković i Fiolić su priznali, Sanader se, kao i uvijek, stavio u ulogu žrtve tvrdeći da mu je USKOK sve namjestio. Fiolić je nadugo i naširoko prepričavao kako je Sanaderu nosio novac kući, u kutiji za hrenovke, a i Čobanković je Sanadera teretio do kraja. Tek nedavno, Sanader je nepravomoćno osuđen za slučaj Planinska i dobio je četiri i pol godina zatvora. A za Čobankovića znamo. Budući da je odmah potvrdio saznanja iz optužnice i svoju ulogu u njima i pokajao se, nagodio se početkom 2013. godine za manju kaznu koju će odslužiti ne iza rešetaka, nego radom za opće dobro na slobodi. Tako je ministar u hrvatskoj Vladi, koji je pristao na prljavu korupciju na teret sredstava poreznih obveznike u iznosu od 38 milijuna kuna, gulio krumpire u Caritasu i to po formuli: dva sata guljenja krumpira za jedan dan zatvora.

Jer, nakon što je, kao visoki državni dužnosnik, guljenjem krumpira kažnjen kako je kažnjen za sudjelovanje u korupciji velikih razmjera, vrag je ipak došao po svoje. Na sudu u Vukovaru trebao bi sada početi proces protiv Čobankovića zbog štete od 38 milijuna kuna, koja je za državni proračun nastala u aferi Planinska i ostala nepodmirena. Kako je ministar bez zadrške priznao krivicu i zloporabu položaja i ovlasti, sva je prilika da se od financijskih posljedica neće tako lako izvući. Zato sada izvodi ovu akrobaciju. Zdravstveno stanje ovoga puta neće mu biti smetnja da se »povlači po sudovima« jer bolje je odugovlačiti, na bilo koji način, smetati postupku i nadati se zastari, nego biti prinuđen prodavati imanja da se namiri šteta državi.

Ne vjerujem da će to proći, ali opet, kod nas nikad ne znaš. Ne bi bilo prvi put da država dopusti, ili čak inscenira, da se naš javni novac jednostavno prekriži i otpiše. Ili da ga se zamijeni za krumpire. A društvo koje to tolerira i nije zaslužilo bolje jer, očito, glavu nema, nego umjesto nje nosi na vratu krumpir.