Od sive ministrice Pejčinović Burić prvi put smo čuli nešto malčice duhovito pa makar i jednim zbilja tako gadljivim povodom. Pomislila je, kaže, da je fotomontaža kad je spazila svog čovjeka, ambasadora Republike Hrvatske u Sarajevu, kako s Miloradom Dodikom i njegovom svitom uveličava Dan Republike Srpske u Banjaluci. Valjda je, kvragu, i našoj ministrici moralo biti poznato da je svih 27 ambasadora članica EU-a otklonilo Dodikov poziv. Pa je utoliko možda automatski pomislila da se ni hrvatski veleposlanik neće uprizoriti u Banjaluci, glavnom gradu Karadžićevog entiteta, kojim sada upravlja njegov politički učenik i njegov nacionalistički dvojnik Milorad Dodik.
Ali vraga, diplomat našeg MVP-a je ipak otišao, sam i jedini iz svih država EU-a. I tamo se ljubazno pozdravljao s čelništvom srpskog entiteta koje ne priznaje ni Sarajevo, ni Bosnu i Hercegovinu, zemlju u kojoj on, Del Vechio, služi i zastupa interese Republike Hrvatske. Uime svih nas građana Hrvatske, naš se veleposlanik poklonio paradržavi koja je nastala na krvi, progonu Hrvata i Bošnjaka i zločinima, a onda je nesretni Dayton počela koristiti kao most do odcjepljenja od omrznute BiH. Svojim ambasadorskim prisustvom počastio je tvorevinu koja je najvišim odlikovanjima častila warlordove Karadžića, Mladića i Krajišnika. A taj dan kad im se u slavlju pridružila i naša ekselencija, dodijelila je posmrtni orden i Slavku Lisici koji je 1991. granatirao Šibenik.
Vjerujemo da je gospođi Pejčinović Burić zato mogla prisjesti kava. Kao, uostalom, i svima nama, a sigurno i svim europskim ambasadama u Sarajevu. Premda upravo zbog te kave postoje ti dnevni brifinzi koje svaki veleposlanik zorom šalje svojim ministrima u domovini o tome što će raditi. Da nikome ne prisjedne. Ne znamo zašto tog jutra Del Vechio nije izvijestio svoju šeficu da kreće k Dodiku, a ona tvrdi da nije. Ali zapravo je jasno zašto.
