Vrućine su prošli tjedan dosegle svoj vrhunac, a hrvatski premijer i predsjednik građane su počastili još jednim sukobom uz cijelu paletu uvreda i podbadanja. Plenković kao nije na vrijeme Milanovića obavijestio o Macronovom pozivu na vojnu paradu u Parizu, pa se Milanović, kao vrhovni zapovjednik, ustobočio da hrvatska vojska tamo neće ići dok on još ima priliku nešto za reći. Pritom su se uskovitlale interpretacije zakona i Ustava, koji često ispadaju neusklađeni, i koja god situacija se stvori, nađe se nekih rupa i propusta. Pravo se potom prikazuje kao relativno, rastezljivo i interpretacijama podložno, kao da ga je osmislio neki postmodernistički filozof, pa sve može i ovako i onako, ovisno tko čita i iz kojeg kuta. Ispada sve to skupa više kao »esej iz uvjeravanja« umjesto iskaza jednoznačne pravde i istine. Milanović je tako »ispao« zapovjednik samo u ratu, u miru manje, s čim se on teško miri, a ovo je protokolarna svečanost i odluku može donijeti i sam ministar.

Diskutabilno je međutim, ovisno o perspektivi, je li riječ samo o protokolu ako se radi o demonstraciji vojne moći NATO-a, dok se de facto u Europi, ne tako daleko od pariških ulica, ratuje, pa onda svaki korak svake vojske ima i simboliku koja nadilazi obime parade, mimohoda ili nekog vojnog sleta. Milanović je Plenkoviću rekao da može poslati mažoretkinje ili neka se sam obuče u uniformu i maše zastavom. Ovom je malo i neugodno jer ga je zvao francuski predsjednik, a mi ispadamo iz protokola Koalicije voljnih, ispadamo bezvoljni, što po Plenkoviću nije neka reputacija, ni preporuka, plus što ne može utjecati da bude drukčije, pa mu sve skupa lupa na ego. Dio oporbe stao je na Milanovićevu stranu, i to one desne, ne samo lijevi SDP, koji ionako djeluje kao da više nastupa iz lojalnosti, a manje iz uvjerenja. Pa kažu da neće hrvatski vojnici ići u tuđe ratove, što je apsolutno ispravno, no iz HDZ-a opet ponavljaju da se ni blizu ne radi o ratovanju nego benignoj paradi. Milanovićevi argumenti pak idu otuda da se Francuzi ponašaju kao da ne postojimo, i to što su prodali avione i Srbiji, što je malo bezveze, jer poslovati mogu sa svakim, a to što nas vide ili ne vide i nije tako važno ako mi njih ne gledamo kao centar svemira. Plenković Milanovića proziva da je izolacionist, a Milanović pak bezveze proziva novinare, zapjenjeno vrijeđa, i tako ukrug. Načelnik Glavnog stožera Kundid nije slušao većinske interpretatore zakona nego viši autoritet. U Vladi sad kažu da mogu tome doskočiti tako što će poslati policijske snage, pa da budemo ipak i mi u Parizu zastupljeni. Pripremaju i »iznenađenje« za »kršitelje zakona«. Znači, sve skupa ide dalje.

Obojici, premijeru i predsjedniku, tepa se da je riječ o sukobu dvaju brda, a kad se malo bolje pogleda, kome odgovara hajka? Što se tiče Plenkovića, manje se priča o padu rejtinga njegove stranke i problemima u koaliciji, iako se navodno i po ovom pitanju dijele, a Milanović pak navlači vodu na svoj mlin, ne zna se više je li i SDP-ov ili je neko soliranje. Puhovski je iznio suvislu tezu o neukusu parade jer ukazuje na militarizaciju Europe, i kada se dakle pogleda suština, ima zapravo Milanović pravo, jer je uz pitanje pravnog okvira, tu i pitanje tumačenja značenja parade i paradiranja uopće, čemu i za koga. Ustavni stručnjaci većinom tumače da je zakonski u pravu Plenković, a i s obzirom na to da će svi biti tamo, možda i nema smisla svađati se oko defilea, niti dizati ovakvu bunu. Većini ljudi je zapravo svejedno, a možda i nije, jer će onaj tko misli da se ne treba tu gurati u prve redove nekako ipak prije podržati Milanovića, dok opet, ušli smo u EU, ušli smo u NATO, i što sad hoćemo, dio smo kluba. Građani u suštini podržavaju EU. Jer, gdje da budemo, kome da se priklonimo. Problem je međutim i u što se taj klub pretvorio, ali ne možeš biti ni mrgud, što kaže premijer. Uglavnom, nesvrstani smo jednom bili, to je možda i najbolja pozicija, ali sada više nismo.

EU je pak sve više parada kiča koja želi postati vojna sila, a NATO sve sili da se pet posto proračuna izdvaja za vojsku. Mnogi to proglašavaju početkom kraja besplatnog javnog zdravstva, obrazovanja, socijale. Sve što imamo ide za vojsku jer se vazda branimo, a iznutra država nema za klime u javnim bolnicama, pa srčani bolesnici trpe na plus 35. Nema ni za magnetne rezonance, da se ne mora čekati red mjesecima, a onda će slavodobitno reći da se smanjio broj dana čekanja za dva ili tri. Urušavaju se stupovi javnih politika iznutra, a na van bismo paradirali, i nismo vjerojatno jedini. Kod nas međutim ipak postoje dva brda, pa kakvi god bili motivi, možda i nije loše da se nekad diže prašina, promišlja s dvije strane. Skepsa, dakle, kako smo već imali prilike čuti, prema svemu, pa i prema europskom mainstreamu. I bilo bi dobro kada bi to bili motivi, ali vjerojatno je više riječ o borbi za moć; »moć« u državici koja mora braniti vlastite interese prije svega time da gradi pravedno, inkluzivno i sretno društvo, a čega je sve manje.

Najbolje se to vidi na spomenutom zdravstvu, koje treba reorganizaciju, rehumanizaciju i povratak barem na ono gdje je bilo. Umjesto toga dobit će rezove. A vojska novu financijsku injekciju. Ljudi pak grcaju pod rastom cijena, koji je malo usporio, ali je i dalje duplo veći od prosjeka eurozone, pa nije jasno što je tome razlog, da je bilo nekoliko paketa Vladinih mjera protiv inflacije, a mi opet najbrži. Građani se boje otići u penziju, jer s plaćama kakve imaju, u penziji prijeti glad. Puno je i sive ekonomije, štoviše čak se i u nju uvukla inflacija, što je neki ludi paradoks domaće privrede i mentaliteta. Koji je, rekli bi vanjski promatrači koji se dive našim nogometašima, takav da se uvijek nađe način da se preživi.

A kad smo kod nogometa – šteta. Naši su u drugom poluvremenu igrali. Odlično igrali. Presudile nam nove tehnologije. A i spontanom nogometu. Nešto ne valja u koncepciji suđenja prema kojoj se ljudi povesele da je gol, a onda nakon tri minute buljenja u ekran sudac izađe i kaže: »E, ipak nije.« Kao da svakom golu treba radiološki nalaz. Neka onda kompjutor umjesto suca trči po terenu i non-stop mjeri, ako može. A uskoro će možda i moći. Eto, i nogometni suci postaju od UI-ja ugrožena profesija.

Inflaciju, o kojoj je prvotno bila riječ, u nas je pak digla velika potražnja, domaća i strana. Domaća zbog umjetnog proračunskog rasta plaća bez rasta produktivnosti. Plus što na to ide poluga kredita. Koji su skroz nabujali. Ljudi su zaduženi do grla. Očekivali su da će plaće nastaviti rasti, ali ne može tako zauvijek. Sada grcamo pod teretom kredita i žalimo se kako nam je teško. Zato je HNB lijepo uveo strože kriterije za odobravanje kredita, a i točno su opisali situaciju: rasle su plaće, doduše selektivno, dizali se krediti, banke malo gledale kroz prste, pa su narasle cijene nekretnina, i sada je ekonomija u jednom balonu, koji možda pukne, a možda i se i nastavi napuhavati. Europski novac zapljuskuje malu otvorenu ekonomiju, novac koji nismo radom zaslužili, nego klupskim statusom, ali tako to ide, samo ne može se onda govoriti o samodostatnosti, proizvodnji, industriji, jer toga nema. Samo se o oružju priča. Uvozimo pak sve i svašta, pa i monetarnu, a čuli smo od analitičara – i fiskalnu politiku. Europski fondovi nam kroje sudbinu, a naše je samo da odemo na paradu.