Ispali smo papci jer smo dopustili da nam Francuska uvali polovne avione, a Srbiji je prodala nove!, reče predsjednik države Hrvatske Zoran Milanović.

– Papak je onaj koji je četiri godine bio premijer, a ništa nije učinio za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo osim neuspješnog remonta MiGova u Ukrajini, poruči i više nego aktualni premijer države Hrvatske Andrej Plenković.

»Što je papak«, pita se Mojmira Pastorčić, urednica i voditeljica RTL Direkta, u najavi priloga o papcima, dok na ekranu ilustracije radi stoji životinjski, pače kravlji, papak. Hrvatski jezični portal nema dvojbe, papak je »rožnata rasječena zaštitna tvorba koja pokriva vrhove prstiju nekih sisavaca (goveda, ovce, koze, svinje)«. A ispasti papak znači glup, onako kolokvijalno govoreći.

Elem, tko je papak a tko nije!? Eto vječne dileme na koju se, ako ćemo pravo, dade svesti sve što nas muči kako zadnje vrijeme, tako i od stoljeća sedmoga, a to znači i od onda otkad nam je država međunarodno priznata. Bitno je ne biti papak, a opet lako je biti papak. Najgore se međutim, sudeći po aktualnom nabacivanju papcima, čini to da nam mladost treba sliku da bi osvijestila što papak jest. Tako više nitko ne govori, a bome sve je više te mladosti koja kravu nikada ni vidjela nije.

Papak… Tko je papak!?? Pitanje je to koje zadire i dalje i više i snažnije i dublje od pitanja kupovine opakih francuskih aviona. Evo se i Crkva podijelila oko toga tko je papak, jesu li papci oni koji štuju starinski pisanu Bibliju, ili su papci oni koji su se polakomili za novom izdanjem u kojem je jezik onako svjetovniji skroz. Štono bi se reklo, nije neko čudo da se svađamo oko Drugog svjetskog rata, komunizma i Domovinskog rata koji su bili gotovo jučer, ako se svađamo oko nečega što je završeno oko stote godine. Nečeg što je hrvatski velikaš i vojskovođa Bernardin Frankopan dao prevest još 1521., a što se u fragmentima prevodilo sve do 1625. godine sve dok Bartol Kačić nije objavio rukopisni prijevod. Svađamo oko onog što je tek 1831. preveo Katančić u nekoj varijanti hrvatskog jezika i onog što je na kraju krajeva preveo jedan od najvećih hrvatskih pjesnika i partizan Jure Kaštelan 1968. godine. Dok u nekim normalnim zemljama Bibliju prevode na dnevnoj razini i na godinu izbace na tržište jedno 300 različitih prijevoda, u nas je pokušaj da se modernizira štogod, pa makar da je i trapav, urodio žestokom svađom pa još unutar monolitne organizacije kakva je Crkva. Eto svađe za koju prosječan papak sa strane pojma nema što joj je zapravo temelj i uzrok. Jest, fali malo aorista u novom prijevodu, ono »Oče naš koji jesi na nebesima« zvuči krajnje komplicirano ovako ‘prevedeno’ u »Naš Oče na nebu, neka se poštuje svetost tvoga imena«, ali ima li ovaj narod pravo birati kadikad ili mu sve mora biti nametnuto pa još da je jednom i za svagda.

Nego, papak….

Nije od jučer ta navada da se pastva papcima čini. Dade se tako još uvijek naći tankih knjižica u kojima je slikovitih primjera kako su drugovi na pozicijama netom nakon rata animirali puk za svoje velebne ideje. Navodno je tako negdje na makarskom primorju, visoki dužnosnik, u žaru borbe i vruć od želje da narodu objasni za što im se žrtvovati, kazao otprilike i ovo: »Na vrh Biokova ćemo zasaditi orije (orah op.a.), pa kad dozriju i kad bura zapuše bacit će ih sa stabla a oni će se otkotrljat nama u selo. Nećemo ih morat poć’ ni brat!« Sva da mu akcija i nije uspjela mora mu se priznati kreativnost. Političari su kreativni ljudi, oni dobri političari. Oni loši su papci. Zoran Milanović je kreativan čovjek nekad bio, ali se svih ovih godina mandata toliko usrdno trudio ubiti svoju kreativnost da više ne bi bilo važno ni da mu uspije sadnja oraha na vrh Biokova. Premijer je zato, druga priča. On zna kako kadikad malo statistike, suvereno interpretirane, mijenja sve.

Nekidan je tako u svim medijima na nož dočekana odluka Vlade, odnosno Ministarstva socijalne politike kojem je na čelu Marin Piletić, da u 2026. godini poveća iznose socijalne pomoći, naknada za udomitelje, naknada roditelja njegovatelja i drugih. Nakana plemenita, da se ljudima pomogne prije svega zbog ozbiljnog rasta životnih troškova. »Socijalna pomoć tako će u 2026. biti 10 eura viša nego u 2025. te će iznositi ukupno 170 eura. To je iznos za koji ministar Piletić vjeruje da je dovoljan za podmirenje svih životnih potreba odraslog samca koji nema apsolutno nikakvih prihoda, ušteđevine ni imovine osim, eventualno, nekretnine u kojoj živi«, pisale su sve novine redom i govorile sve TV kuće. I nije da su to isisali iz prsta, pa da se ima razloga u napisano ne vjerovati. O sramotno malom povećanju i o nikad kraćem javnom savjetovanju ‘dugom’ samo tri dana i to vikendaška, pisali su novinari koji o sektoru znaju sve, koji su napisali mali milijun tužnih priča o onima koji bez pomoći svake vrste ne mogu ništa, novinari koji nemaju dileme na čijoj strani treba biti u ova vučja vremena. Samo, zna premijer znanje.

Dan, dva nakon bure eto njega pred novinare, njega a ne ministra Piletića, taman da sa smiješkom na licu prvo prozove sve novinare redom, a onda da izvadi papir na kojem su brojke, brojke od statistike. Realno, lijepo ga je gledati dok govori tečno i uvjerljivo. Dođe čovjeku da u sve povjeruje, jer ne laže ništa kada kaže da je cilj dići naknade za toliko i toliko, ali u četiri godine mandata. A mi smo ‘tek’ na pola. Pa ako se i čini uvredljivom milostinjom tih famoznih 10 eura, do kraj mandata bit će to lijepa suma, poručuje otprilike premijer. Samo valja živjeti dovoljno dugo. Nevolja je jedino što se sve oko nas mijenja strahovitom brzinom i strahovito često, što euro svakim danom vrijedi manje, što je život sve skuplji i skuplji. Nevolja je jedino taj nesrazmjer između plaća, dohodaka, naknada, života. Statistika ne zna kako je onom tko uživa socijalnu pomoć. Statistiku zanimaju samo brojke koje možda i ne lažu, ali pojma nemaju. Statistika ne zna tko je papak, ali onaj tko je pratio sav taj dramolet sa socijalnom naknadom, pa makar kao usputni promatrač, morao se na tren osjetiti papkom. Što se statistike tiče, može sadnja na vrh Biokova. Tu se od davnina ništa promijenilo nije.

A što se s nama promijenilo u ove 34 godine od kada imamo međunarodno priznatu državu!? Jesmo li ispali papci, ili se nemamo čega sramiti!? Da bar ona ideja prvog hrvatskog predsjednika od 200 bogatih obitelji nije shvaćena tako široko pa da se tih 200 danas čita k’o 2.000, možda bi nam svima bilo bolje. Da oporba kadikad pristane s pozicijom sjesti za stol, makar da dogovore neke uistinu važne stvari, možda bi nam bilo bolje. Da nam je socijala važnija od aviona, pa sve i da ratovi prijete, možda bi nam bilo bolje. A opet život ide nekako, možda i zbog toga što smo na saznanje da smo kadikad papci navikli k’o i na prhut na reveru kaputa. Otpuhneš prhut i ideš dalje.

Na Teletekstu javnog servisa i vijest o razvoju jedne od etapa relija Dakar, one osme. Kako je i red, prvo se napisala koja o muci po vozilu naših momaka Šebalja i Bućana. Težak za njima bijaše dana, popucali im svi šarafi na kotaču, a sve od stresa, vibracija i udaraca pretrpljenih. A nakon što smo saznali da naš dvojaca ne misli odustati, već će baš naprotiv ići oni junački dalje, evo i info tko je u 8. etapi pobijedio. »U osmoj etapi pobijedili su Česi Ondrej Klimčiv i Josef Broz«, napisaše autori vijesti na teletekstu. Samo, ne vozi češki automobil Josef Broz, nego Jiri. A to što se netko Josefa poželio ili je lapsus, ili indoktrinacija, ili želja pusta, ako ne i snoviđenje neko. Papci, kako god da okreneš.