Prababa Centuša ulovila je respektabilne 92 prije nego je pošla na onaj svijet. Kako joj je to uspjelo popriličan je misterij, jer nitko se ne spominje baš da joj je tko od predaka doživio tolike godine. Njoj je uspjelo i neka je. Da nije tko bi se sjećao kako sjedi vazda kraj šporeta na drva, kako je visoka i mršava, kako dobro pazi da vidi iz te ćoše sve, a da pri tom ne nervira nevjestu. Ako se od ostatka obitelji, što predaka što ove njene mlađarije, i razlikovala po želji da živi dugo, bome i nije se razlikovala po onom manjku ičeg više od bazične neke nježnosti za djecu ili kućne ljubimce. Surova su vremena bila ta u kojima je živjela, važno je bilo preživjeti s ono malo što se imalo, a djecu se gladilo po glavi valjda samo o Božiću i Uskrsu. No, zato je po stare dane na njenom licu sve češće bilo osmijeha, ili se to iz ove perspektive tako čini. Možda je taj osmijeh bio na licu zato jer je nadživjela sve; krize i ratove, glad i malo manju glad, kraljevine i socijalističko uređenje. Tko će ga, zapravo, znati kakva je Cantuša bila, što je sanjala, htjela, doživjela. Zato je dan danas živa anegdota što se prenosi s koljena na koljena kao neupitna istina, baš kao da su u tu predaju Centušini potomci htjeli ugurati sve dobro i zanimljivo što o baki i prabaki (ne)znaju, ona priča koja kaže da se pred samu smrt Centuša poželjele sardine u konzervi. Pa ju je dobila, pojela i u miru pošla na onaj svijet vrteći u rukama krunicu i mrmljajući sebi nešto u bradu, onako kako se to već radi, onako kako je to godinama činila.

Nažalost, nije prabaka ostavila baš nikom u amanet tekst te brojalice što ju je izgovarala sjedeći u stolcu zgurena pokraj šporeta na drva. Bit’ će da je mislila kako je svima ionako tekst znan. A kako detalje brojalice nije dalje prenijela ona, tako je nisu na mlade mogle prenijeti ni njene kćeri. Unučad je stasala da u moć krunice i ne vjeruje baš. Drugačije sve, čak je i konzerva sardine prezrena poprilično, ako nije doba od kakva posta. Ma, gadan je taj vrtuljak povijesti. Znati što je Centuša mrmoljila danas se čini tako potrebno, tim prije ako je pomagalo. Izmisliti svoju brojalicu koja će tekstom biti tako komplicirana i zagonetna da možda i dopre do nekih nadnaravnih sfera, čini se tako nužno. Paladina, Paladine, Paladini, Paladinu, Paladina, Paladini, Paladinom! Neba mu, možda je to ta dobitna kombinacija!

Mediji uredno objavljuju ponedjeljkom kakva će biti cijena goriva od ponoći i prvih minuta utorka. Pogotovo su revni kad je u pitanju poskupljenje goriva. Put automobilom do centra vodi i pored benzinske stanice, jedne, štono bi se reklo, od viđenijih u gradu. A tamo – red! U dugoj koloni šoferi čekaju da napune rezervoar do vrha.

– Vauu, ovo je k’o u filmu! – otelo se ‘derištu’.
– Kojem filmu!?
– Licorice Pizza, ono kad Breadly Cooper mahniti naokolo traži gorivo, a nema ga – pojašnjava ona.
– E da je k’o u filmu… Ovo je k’o 80-ih – na to će joj otac.

Dojam je da ju spomen 1980-ih i nije dojmio. Zašto i bi kad se o tome u kući priča(lo) uvijek s dozom nostalgične simpatije. Kad si osnovnoškolac, pa još u Jugoslaviji, pa još u 1980-ima i ne možeš se nego sa simpatijama sjećati djetinjstva. Nije bilo goriva!? Nije. Pa se vozilo po par-nepar sistemu. Oni sa zadnjim neparnim brojem na tablici vozili su recimo ponedjeljkom, srijedom i petkom, oni u kojih je zadnji broj na registracijskoj pločici bio paran smjeli su na cestu utorkom, četvrtkom i subotom. Tko je vozio nedjeljom!? Ima, na žalost, nekih stvari do kojih sjećanje i ne doseže. Možda je nedjelja bila dan da se sve limene ljubimce pusti na ulicu, a možda i nije.

Nije bilo banana, ulja, kave, mlijeka!? Bome, i nije. Pa bi te mati poslala u red pred dućan da dočekaš svoju litru ulja. Pa bi bio malen, a važan. Možda bi ostao i koji dinar, kusur onaj, taman da se spoji s Rojinim dinarima pa da se konačno kupi ona kutija cigareta, da zapali svatko po jednu, pa da se batali pušenje kao takvo kad se već duša iskašljala. Plinske boce čekale su se također u redovima, ali to su radili malo jači neki momci. Zato su redukcije struje bile hit, top, vrh! Prekid opskrbe događao se za večernjih sati jer po danu industrija struju treba. Čim sunce zađe živjelo se pod voštanicama, razgovaralo, ili rano lijegalo, nabadalo figure »Čovječe ne ljuti se« u polutami. Kakva televizija, kakvi bakrači! I sva nam je bilo normalno. I nije tadašnjeg osnovnoškolca plašilo, onako kako ga je rad na benzinskoj prepao par desetaka godina kasnije. Paladina, Paladine, Paladini, Paladinu, Paladina, Paladini, Paladinom! K vragu, možda pomogne.

Nema davno kako je posla radi trebalo poći na tiskovnu konferenciju na kojoj se govorilo o energetskoj, zelenoj tranziciji. Pričalo se tamo o koječemu, o energetskoj samodostatnosti, o panel pločama, o obnovljivim izvorima… Ma, kad je dovoljno doći doma i odvrnuti plin, pritisnuti prekidač da zasja svjetlo i dakako platiti na kraju račun na mjesečnoj bazi, onda se svi ti pojmovi čine tek velikim ulaganjima i nekako daleki, koliko god srčanost i strast Vjerana Piršića, tog borca za ekološki i samodostatno, bila iznimna i nevjerojatna, vrijedna čak i blage ljubomore. Papiri s te tiskovne bacili su se duboko u ladicu radnog stola. Jučer su se mahnito tražili, onako kako Europa i njeno vodstvo mahnito traže neka brza rješenje na bi li i ta Europa bila samodostatna energetski i neovisna o ruskom plinu i nafti. Ma, teško da će smisliti išta bolje od one par-nepar vožnje. Evo i naša Vlada smišlja načine da čim blaže prođemo kroz evidentno šugavo sutra, bilo da pričamo o energentima, bilo o pšenici, bilo o cijeni hrane koja divlja. Ali ni to neće daleko od par-nepar. A bit’ će da se moglo da nisu oni koji o nama skrbe jednako tupo slušali što im to pričaju ljudi poput Vjerana Piršića, ili pak Tončija Tadića – makar da priča o nuklearnoj energiji – ako su ih uopće slušali zabavljeni vlastitom političkom samodostatnosti. Zato su evo našli novog ministra graditeljstva koji ima sjajno prezime da se uz njege krunica prevrće po prstima. Paladina, Paladine, Paladini, Paladinu, Paladina, Paladini, Paladinom!

Kum je čovjek iz privatnog sektora. To znači da mu se svaki mjesec mršti čelo dok se trudi osigurati plaću svojim djelatnicima, gurati tvrtku naprijed, podmiriti obaveze prema državi. Idealan lik da ga se pita hoćemo li mi to i opet voziti po par-nepar sistemu.

– Vozit ćemo mi normalno, ma će zato bit’ puno više onih koji neće imat’ ni kune za gorivo – na to će kum, bez da je i trunčicu vedrine, sukladno imenu svom, nabacio u taj odgovor.

Čekaju nas grda vremena i pri tom nije ni malo lakše zbog istine da su neki od nas sve to već prolazili, bilo kao odrasli ljudi bilo kao klinci. Vraćati se i 40 godina unatrag ne da nije dobro, nego je brate, ako se smije reći, krajnje pušioničarski. Ne bi se smjelo dogoditi. Nisu to, ako ništa, današnji klinci zaslužili da im scena iz filma u kojoj Breadly Cooper mahnito šeta LA-jem s praznim kanistrima u rukama dok traži gorivo, danas sutra bude stvarnost. Ma, u svakoj nevolji zrno je (tragi)komičnog.

– Ja se jedino redukciji veselim. Moć ću konačno govorit’ a da me doma slušaju, umjesto što bulje svatko u svoj mobitel. Ili bar neću vidjet kako kolutaju očima – veli kum.

Lako to, ma na svoje će doći i oni odgajani uz obalu, u kućama gdje jedna termoakumulacijska peć grije sve prostorije, tamo gdje ti mati s majčinim mlijekom u možđane zatefetre kako se najbolje spava u ‘ladnoj sobi. Stručnjaci to zovu civilizacijskih 18 stupnjeva. Kažu, na njih ćemo se morati naviknuti zbog nestašice, dakako ako nismo sposobni platiti koji stupanj topline ekstra. Da 18!? Nisu ti stručnjaci nikad spavali u ‘ladnoj sobi! Lakše će kroz ovo i oni za kojima su očevi gasili svjetla, no, baš kao i na milijun stvari, trebalo je imati nekog vizionara, vođu, lidera koji će na mnogošto, pa i na onu energetsku neovisnost, misliti prije. Nije ga bilo, a i nema ga baš. Ne bi to doduše spriječilo bezumni rat, ali bi nas, primjerice, življenje u zgradi koja se sama strujom napaja nekako učinilo mrvu mirnijima.

Ovako… Paladina, Paladine, Paladini, Paladinu, Paladina, Paladini, Paladinom!
Prababa Centuša ulovila je respektabilnih 92 prije nego je pošla na onaj svijet. Koliko joj je to prebiranje po krunici pri tom pomoglo, teško je empirijski utvrditi. Kako ćeš utvrditi kad zapisa nema o tome što je Svevišnjem šaptala u uho. Možda je, tko zna, i ona samo deklinirala nečije prezime teško za dekliniranje. Zato nije posve pogrešno pretpostaviti da joj ne bi bila mrsko brojalica s prezimenom ministra koji je, kako se piše, dobar i s Rusima i Ukrajincima makar mu za karijere projekti mahom i ne bili bogznašto uspješni. Bilo bi joj mrsko što je i ta sardina, ako iole valja, poskupjela bezobrazno.

I zato; Paladina, Paladine, Paladini, Paladinu, Paladina, Paladini, Paladinom! Pa što bude i dokle god da se dobacilo, a neće, iskustvo uči, daleko.