Sloboda. Što je sloboda, ima li slobode, dokle doseže, kako se definira. Filozofska su pitanja, a opet možda i nisu. Vlastite granice slobode ionako je najteže zacrtati, tim više ako je istina da granica ne bi smjelo ni biti ako je sloboda valjana. Sloboda uvjetovana financijama, kreditima, odnosima s roditeljima, odnosom s djecom, s partnerom, sloboda koja je pravo da se živi i radi i misli, sloboda da se diše, da se bude, sloboda koja je mir.

Vijesti su pune rata i ratova. Izrael i SAD napali su Iran. Na Hrvatskom radiju emisija Viza. Neki pametan svijet objašnjava štošta, priča o povijesti, uči o Perziji, o nekom svijetu o kojem znamo malo i sve manje jer nas ne zanima ništa. Teško je pohvatati konce. Lako je, međutim, ne razumjeti zbog čega se drevna civilizacija bombama ruši. Na društvenim mrežama druga neka priča. Tamo se sve dijeli napola, popola, da polovice lakše mogu jednog dana skočiti u rovove iz kojih će jedna na drugu pucati. Tamo se broji tko je navijač jedne strane, a tko druge, da bi se zatim navijače suočilo sa stavovima što su ih imali i imaju recimo o ratu u Ukrajini. Na društvene mreže ne treba svraćati. Pričaš zato s bliskim svijetom, nadaš se nekom objašnjenju, pokušavaš shvatiti kako smo došli do toga da se problemi rješavaju tako što onaj koji je jači upadne u tuđu zemlju, kakvog god da je društvenog uređenja, i oružjem traži Nobelovu nagradu za mir. Mir se nekad gradio, makar bilo silom i s figom u džepu. Je li to vrijeme nepovratno iza nas i što ako jest?

»Povijesno gledano, udar na Iran nije ništa novo«, veli Ivan. I u pravu je. Amerika je ponovo intervenirala napadom na zemlju zajedno s Izraelom, državom koja od svog osnivanja 1948. do danas, kako je to izračunao izraelski novinar Gideon Levy, samo 34 godine nije aktivno ratovala. Napad se obrazlaže uvijek istim sumnjivim razlozima. Tu je nedokazano nuklearno oružje, sada u Iranu onako kako je bilo i za Busha u Iraku. Tu je opasnost za regiju i cijeli svijet iako Iran čak ni zadnji rat koji je vodio s Irakom nije započeo, i tu je financiranje terorističkih organizacija poput Hezbolaha iako najduži popis potpore terorističkim organizacijama kroz povijest ima baš Amerika. I reakcije bijelog svijeta na napad su povijesno gledano iste. Kad je 1979. u islamskoj revoluciji srušen Pahlavijev autokratski i od Amerike podržavan režim, svjetska i europska ljevica, poglavito njezini intelektualni krugovi, podržali su to rušenje. Danas je protiv američko-izraelskih bombi od svih jasno ustao jedino jedan od ono malo preživjelih europskih socijalističkih lidera Pedro Sanchez. »Ne ratu«, kazao je premijer Španjolske. Kazao je Sanchez i da SAD i Izrael igraju ruski rulet sa životima milijuna ljudi, a njihovo bombardiranje Irana nazvao nepromišljenim i nezakonitim. Upozorio je da ovako počinju velike katastrofe čovječanstva. Ostatak europskih političara i ne zna što bi. Da nije Sancheza, činilo bi se i da nemaju bog zna kakvog prostora za manevar, osim da sukladno svom talentu uočavanja očitog tek šturo kažu kako su, eto, Amerikanci i Izraelci odlučili srušiti iranski režim.

Malo je, zapravo, etičkih i humanih razloga za opravdanje postojanja represivnog režima kakav je iranski. Režim je to koji gazi ljudska prava, svoje građane, svoje žene. Jer žene su u Iranu, štono bi se kod nas reklo – drugotne. Ali kako to da su za Ameriku, Izrael i one koji podupiru njihove napade pod egidom i zaštite ljudskih pa i ženskih prava, važne baš iranske žene? Kako to da jednoj Americi žene nisu bitne u onim državama koje nemaju prirodnih resursa, primjerice, one u afričkim državama u kojima se još vrši plemenski zloćudni običaj obrezivanja žena? Mjere li se ženske slobode barelima nafte i kilovatima plina!? Drugim riječima, Iranka Fatemeh će možda uskoro i doživjeti slobodu ako je prije toga ne ubije američko-izraelska bomba. Ma, daleko je to nama, Iran je daleko onoliko koliko je recimo Dubai mnogima blizu.

Evo će Dan žena. Redatelj i umjetnik Filip Filković Philatz već je izbacio novi viralni uradak imena Dan crvenih karanfila. Vraća on i opet nježno u prošlost, ma mrvu ipak griješi kad apostrofira karanfile. Karanfil je ipak prvomajsko cvijeće, drugo se cvijeće ženama poklanjalo za Dan žena, ali nema veze. Ionako je veliko pitanje koliko je to jednodnevno darivanje ikada značilo išta. Danas je zato gore. Evo B. kaže da je gore. Godinama je ona ravnateljica škole jednog posve pristojnog našeg gradića u kojem se do jučer disalo punim plućima. Glazba svake vrste, umjetnost svake vrste, djeca koju se odgaja da su ljudi bez predrasuda, mladost koja se teše da im je važno znanje i napredak. Tako je bilo. A onda nakon pustih godina opet vidiš B. i čuješ kako govori da joj se čini kako se nije makla s mjesta. Jer, prije 20, ako nije i 30 godina, čitala je Feral i kad su ga mrzitelji palili, da bi danas slični neki ljudi koji mrze silom krenuli na roditelje Bore Dežulovića zbog onog što im sin piše. Kaže, oni koji su do jučer bili čovječje ribice pretvorile su se u piranje i u njenom malom gradu, pa idu dotle da seciraju tekstove bendova što ih mladost sluša, spremni klečanjem spriječiti da stih našteti njihovu ćudoređu. Mislila je da živi na sigurnom mjestu, slobodna posve. Ispalo je, međutim, da sigurno mjesto može biti samo ono omeđeno najbližima, nekada ni to.

Slobodu valja nanovo osvajati, tražiti je na najneobičnijim mjestima, njegovati je kad se nađe. Jasna Kovačević je otišla mirovinu. Jasna je knjižničarka, ona koja je do jučer vodila nadaleko znanu zagrebačku knjižnicu Bogdana Ogrizovića. To je ona knjižnica na Cvjetnom trgu, oaza pisane riječi kojoj ništa nije smetala činjenica da je okružena kafićima i štekatima. Jasna je učinila da to knjižnici bude prednost. Svaka je promocija tu bila događaj. Onaj tko je upoznao Jasnu, onaj tko je imao taj privilegij da kadikad s njom zapodjene razgovor ulazio je i da ne zna u svijet posvemašnje slobode u kojem je sve tako jednostavno, i književnost, i jezik, i pisci, i odnosi. A još ako si dotepenac koji se ne da iz metropole, onako kako je onomad davno tu došla i Jasna iz Slavonskog Broda, onda ti je ulazak u svijet koji je tkala Jasna bio poput kakve potvrde da si doma i kad si od kuće miljama daleko. Otvoreno o svemu, uz dozu finog humora i dobru volju da se posao odradi kako treba. Samo, ode Jasna u mirovinu, taman da prolaziti uz izlog knjižnice Bogdana Ogrizovića više nikada ne bude isto. Taman da se prestraviš posve realne mogućnosti da nećeš imat s kim podijeliti Buretov fejsbuk status i onu tako točnu, a tako teško ostvarivu definiciju demokracije koja kaže: »Demokracija je kad te netko pošalje u p.m. A ti odeš gdje hoćeš.« Na sreću nema knjižničarke, ali ima cvjećarke, i ima drago čeljade u kući pored pruge. Spas je to.

Diljem svijeta muškarci vode ratove. Diljem svijeta muškarci udaraju na slobodu kao takvu, kršeći svako pravo pa i ono međunarodno. Na radiju emisija u kojoj pametni neki svijet pokušava objasniti što se to zapravo događa. Ma uvijek su pametne riječi teško nalazile put do navijačkih ušiju. Lakše je zapamtiti kako naš ministar vanjskih poslova savjetuje sve one što su se može biti zatekli na trusnim terenima da se maknu od prozora ako krenu padati granate. Valja opet krenuti ispočetka dok se čeka neki naš Sanchez i dok se vjeruje kako će i neki novi klinci pronaći neku svoju knjižničarku koja će im pokazati kako se to živi punim plućima, a da se nikom ne učini zlo. Sloboda koja je mir.

Infobox (Anterfile):
FATEMAH

Malo je, zapravo, etičkih i humanih razloga za opravdanje postojanja represivnog režima kakav je iranski. Režim je to koji gazi ljudska prava, svoje građane, svoje žene. Jer žene su u Iranu, štono bi se kod nas reklo – drugotne. Mjere li se ženske slobode barelima nafte i kilovatima plina!? Drugim riječima, Iranka Fatemeh će možda uskoro i doživjeti slobodu ako je prije toga ne ubije američko-izraelska bomba