Vlada je s jučerašnje sjednice u Sabor uputila dva važna dokumenta. Prvi su izmjene Zakona o gospodarenju otpadom, za koji je premijer Plenković rekao da je njegova priprema počela davno prije nego je došlo do »emancipacije ove teme vezane za Gospić«. Drugi je prijedlog nacionalnog plana za razvoj industrije Republike Hrvatske od 2027. do 2034., kojim bi u fokus trebao doći ovaj važan, ali zapostavljen sektor. Što se tiče otpada, novi zakonski okvir trebao bi spriječiti da se ponovi ekocid poput ovog u Lici, pa će procedure oko upravljanja otpadom biti znatno strože, uvodi se videonadzor, poboljšavaju evidencije, definira odgovornost po fazama, uvode kazne, i još niz nekih posve logičnih koraka i mjera se spominjalo, za koje smo do ovog slučaja u Gospiću mislili da ustvari već postoje, te da je netko u razgranatom državnom aparatu o svemu tome već i prije vodio brigu.

No, Gospić je pokazao da je sve moguće. Sustav je očito bio poput propusne membrane gdje su sve kontrole zakazale ili je netko namjerno okretao glavu. Sada premijer kaže da je zakon pripreman prije nego se tema Gospića »emancipirala«, što je neobičan izbor glagola. Da, očito se emancipirala jer su građani u strahu za svoje zdravlje i budućnost, a nakon što je DORH objavio izvješća, odlučili stvari donekle uzeti u svoje ruke. Nakon toga prosvjed, a tek nakon prosvjeda ubrzanje rokova sanacije. A dok je sjednica Vlade trajala, na terenu stanje sve samo ne idilično.

Zapelo je već na prvom koraku sanacije neopasnog dijela otpada, a ovaj opasni, kojeg je puno više, još je duboko ispod. Prvo je propao natječaj, a sada idu prosvjedi građana iz sredina u koje taj otpad, uvjetno rečeno, treba doći. Situacija je teška. Vrijeme nije saveznik. No, pojavili su se još neki aspekti koje treba rasvijetliti. Ulaskom u europske integracije i Schengen Hrvatska je postupno, kako se može čuti od stručnjaka, na neki način liberalizirala između ostalog i protok otpada, u smislu nekog gospodarenja njime, poduzetničkih inicijativa i slično. I sada je to dijelu naših političara, desnih, postao »argument« za preispitivanje članstva u tim asocijacijama. Vidjeli su da AfD u Njemačkoj nešto slično hoće pa i ovdje pokušavaju. Činjenica je da je upravljanje otpadom u Hrvatskoj puno propusta, no za to nije glavni krivac ni Unija ni Schengen, nego je riječ o kriminalu u kombinaciji s nemarom, i za te propuste netko treba odgovarati, a Vlada snositi političku odgovornost.

Činjenica da sve kola slobodnije, pa onda valjda i smeće, nije i ne može biti argument za izolacionizam. To može jedino biti argument za potrebu sustavne brige za vlastite interese. A tako bi trebalo biti uvijek, bili mi sami ili integrirani. Uz to, integracije kojih smo dio nose i niz prednosti, niz mogućnosti, koje su se i ovdje vjerojatno mogle iskoristiti. Druga je stvar što mi to ne znamo, a neki su očito našli način i da ih zloupotrebljavaju. Da se sve može bolje kontrolirati i u ovakvim uvjetima, dokazuje upravo pokušaj zakona koji je poslan u saborsku proceduru, a od kojega Vlada očito ima neka očekivanja.

No, i bez njega, imamo i imali smo, da se ne zaboravi, i prije institucije, inspekcije – one koje su mogle reagirati. Tako opet sve ide post hoc, iako u Vladi tvrde da nema kauzaliteta. Uključivati pak znanstvenike, kroz to neko dodatno tijelo, u cijelu priču, i to još s rektorom na čelu, pomalo je teatralno. Želi se valjda pokazati da se svim snagama sada »zaronilo« u problem. Drugi je dokument, industrijska strategija, za pozdraviti: sve to dobro zvuči, produktivnost, dodana vrijednost, zelena tranzicija, uključivanje u proizvodne lance, iako je malo preopćenito.

Možda jer smo na početku. No, dobro je da ima brojki – povećat će se udio prerađivačke industrije, te su navedeni brojčani i mjerljivi ciljevi, koji nisu preambiciozni, pa onda i djeluju uvjerljivije. S obzirom na to da je model rasta na državnoj i osobnoj potrošnji, te uslugama – potrošen, jasno je da naglasak treba staviti na industriju, privatni sektor i povećanje produktivnosti.