Otišao je Bare. Vijest je došla iznenada, iako se moglo naslućivati iz nedavno otkazivanih koncerata da nije najbolje. Ali opet, čitajući te vijesti moglo se činiti da je riječ o tek još jednoj prolaznoj krizi, kakvih je dosad bilo mali milijun. I koje su uvijek završavale relativno brzim oporavcima i potom najavama novih pjesama, albuma, koncerata. Ova nije. Bio je autentična i autodestruktivna rock zvijezda. Koja je osim toga i utjelovila sve izazove, uspone i padove svoje generacije. Kada su 1990. Majke izdale »Razum i bezumlje«, činilo se da je pred njima budućnost. Naravno, ne megabenda tipa Bijelog dugmeta, ali garažni rok kakav su oni svirali imao je svoju itekako vjernu publiku širom cijele Jugoslavije. A Majke su uz Partibrejkerse bile vodeće snage cijele te priče. Godinu dana kasnije po Vinkovcima su počele padati granate.

Istina, Bare već tada nije živio u svom rodnom gradu koji ga, blago rečeno, nikada nije prihvatio. Baš kao ni Bare njega. Privatna tragedija, ali i sve ostalo što se događalo između Bareta i tog grada, bilo je očito malo previše i za jednu i za drugu stranu.

Rat i sve drugo što se događalo devedesetih poremetilo je ono što se činilo izglednim. Jedna normalna karijera jednog rock benda. Čudo je uopće kako je Bare, kao i svi drugi slični rokeri, preživio to razdoblje. Nitko od njih nije imao ušteđevinu kao Goran Bregović pa da od nje preživi par gladnih godina. I sve to sigurno nije pomoglo da se poprave neke njegove autorušilačke navike.

Bio je čovjek koji nije znao baš govoriti. Posebno kada bi se upuštao u političke analize. Ali njegove pjesme, to je bilo nešto sasvim drugo. Jedan drugi svijet. Jedan drugi čovjek. Nešto što te moglo oboriti s nogu. Nešto u čemu je svatko mogao prepoznati svoje vlastite unutarnje demone, poraze, strahove. I nade, naravno.

Naravno, sto bi se stvari moglo prigovoriti Baretu. Posebno načinu na koji je vodio svoju karijeru. Samo bi on, i netko poput njega, mogao donijeti odluku da na vrhuncu popularnosti raspusti bend koji je samo koji tjedan ranije napunio ledenu dvoranu Doma sportova. Koji je konačno u hrvatskim prilikama krajem devedesetih ipak uspio postići čak i komercijalni uspjeh. Samo je on mogao odlučiti da, dakle, ne samo raspusti i financijski uspješan bend, nego i da promijeni glazbeni izričaj. Da postane kantautor s puno blažim zvukom. Istina, u toj je fazi napravio pjesmu koja se od svih njegovih još uvijek najviše vrti na mainstream radijima. Put ka sreći. Puno je onih razočaranih njegovim preokretom ovu pjesmu nazivalo običnim šlagerom. Istina, zvuk je mekan, daleko od Majki. Ali velika je šteta što nikada nije prearanžirao u zvuk ovog benda. Čak je tada počeo sa zdravim, ajde dobro, zdravijim životom. Na predstavljanju svog prvog solo albuma u jednom zagrebačkom klubu čak je po dolasku na pozornicu prvo napravio deset sklekova. Da pokaže koliko ozbiljno misli. Vjerojatno je ozbiljno i mislio, ali, nažalost, nije to predugo trajalo.

Kao i svaki veliki bend, Majke i Bare su one koji su ih voljeli, pratili u njihovom usponima i padovima. U svim njihovim »ups and downs«. I lijepim trenucima i onim, blago rečeno, manje lijepim. Baretov bi promukli glas lijepo činio još intenzivnijim, ono loše lakše podnošljivim. Naravno, lako je otići u patetiku kada ode netko čije su te pjesme pratile desetljećima. Svi to rade kada umre neki umjetnik.

I na kraju. Još jednom. Bare je bio autodestruktivan, još jedan u beskonačnom nizu sličnih otkako je rock’n’rolla i njegove djece. Ali ono što je tu možda i najvažnije, bio je autentičan. I dosljedan. Ljudi su ga ili jako voljeli, ili jako ne voljeli, da ne kažemo i mrzili. I otišao je sad. Koncerata Majki više neće biti. Neke neobjavljene snimke sigurno će procuriti. Ali iza njega ostaje opus kakav malo tko na ovim prostorima ima. I kroz svoju glazbu opet će se vraćati i biti s nama, kada je već fizički otišao preko rijeke. Nadamo se da će to tako i biti. Uostalom, visoko, visoko postoji ta nada. Sigurno postoji. Bare je putovao. A putovanje ubija. Nije trebalo tako biti.