Goran Radman može mirno jedriti između tisuću otoka i disati svježi zrak bohinjski. Sabor ga smijeniti neće. Faraonske ovlasti sad se čine s pučine još većima, silnijima.

Vladajući su procijenili kako glavnog ravnatelja (još) ne treba dirati. Zašto se ulaže toliko silan napor u obranu teško obranjivog, teško je dokučiti. Pozivati se na procese koje je Radman započeo ali ih javnost još ne vidi, pokazati posvemašnje nepovjerenje naspram svega što je o prisavskim aferama isplivalo, vjerovati da sistem podriva onih 650 ljudi za restrukturni odstrel, pomalo je i flah i jeftino.

Tražiti Radmanu veći neki grijeh, kraj ovolike sile ‘malih’ ne čini se logično, čak i da oko nas nije stvaran život nego serijal tipa »Borgen«. Uostalom, Mirela Holy je pala zbog jednog mejla i da je samo saznanja da glavni ravnatelj ne razumije što je to javna dužnost i što je javni interes, a vodi javni servis s 3500 mahom novinara, bilo bi puno.

Vjerojatnijim se, stoga, čini da je Radman preživio jer koalicija drugog rješenja nema. Priznati da se i opet loše kadroviralo nije lako. Priznati da su i Nadzorni odbor koji je s Radmanom od starta u klinču, odabir vladajućih, nije lako. Ali, bilo bi blagotvorno. Ovako, lako je zaključiti kako je Radman preživio, jer je »jedan od nas«. 

Samo, je li vrijedilo!? Je li spašavanja vojnika Radmana bilo vrijedno činjenice da uopće ne zvuči krivo kad HDZ tvrdi da je ovakvog ravnatelja lakše vući za uzicu, pa je zatezati po potrebi. Je li bilo vrijedno toga da se kad tad otvori pitanje prodaje SDP-ove imovine.

Je li vrijedno bilo spašavati Radmana na način koji javnosti poručuje da se ona famozna ljestvica morala i časti diže i spušta od prigode do prigode, od slučaja do slučaja. Glavni ravnatelj je preživio. Gorana Radman neće biti ravnatelj s najkraćim ravnateljskim stažem. Ako se zato vrijedilo boriti, onda nek se ovo zove – uspjeh!