Nikad nećemo saznati da li bi Rijeka imala više od sedam poraza (i borila se za ostanak?), u prvoj dionici HNL-a, da nije igrao Mario Gavranović, odnosno da je već posljednjeg dana ljetnog prijelaznog roka (31. kolovoza), preselio u Maksimir! Postao član Dinama. Kao što nikad nećemo saznati da li bi se netko drugi u tom razdoblju mogao nametnuti za proljetni nastavak sezone, proljeća na domaćoj sceni, razdoblja u kojem će jedino bitna utakmica polufinala Kupa (28. veljače), s Dinamom u Maksimiru.

Rijeka je očekivano prvih dana nove kalendarske godine ostala bez najboljeg igrača. Stara vijest, kao i ona da će posuđeni Domagoj Pavičić potpisati ugovor s Rijekom. Gavranović je bio najbolji po loptačkim kvalitetama, zabijanju golova, asistiranju… Je li istodobno bio i gnjila jabuka Kekove svlačionice? Ni tu istinu nećemo saznati jer pune su novine slakorječivih izjava, svima (Juričić, Kek…), iz usta, kako bi rekao Ćro Blažević, ispadaju bomboni o Gavranovićevu poštenu odnosu prema poslu.

Vjerojatno tako ne misle oni koji su ne tako davno morali »trčati krugove« po livadama nakon što nisu htjeli produljiti ugovor s Rijekom. Je li Gavranović preveo Riječane žedne preko Rijeke, teško je kazati jer je predsjednik Mišković decidirano kazao kako »neće kažnjavati one koji su donijeli radost osvajanja dvostruke krune«. Puno složeniji i nedokučivi su oni drugi odnosi Rujevice i Maksimira pa je nejasno što je sve zapakirano u celofan s crvenom mašnom.

Dinamova je, tvrdi Juričić, bila jedina ponuda. Igrač je prije desetak dana tvrdio da ima puno ponuda i da će odabrati onu koja će ga odvesti na Mundijal sa švicarskom reprezentacijom. Ali navikli smo na dva Gavranovićeva lica. Od trenutka kada je uhvaćen u Maksimiru sa službenim vozilom Rijeke, a sve oko sebe uvjerao da je to bio njegov – duh… Nikad s takvim čovjekom ne bih u rat. Metak je zajamčen da bi spasio svoju glavu.

Guska je simbol stupidnosti zbog gluposti koje je čovjek napisao s njegovim gušćim perom. Gavranović se tri i pol mjeseca »šuljao« po Rujevici, pamtit će ga navijači po europskim golovima (Salzburg, Austria…), ali i po tome što je uoči susreta s Dinamom u Maksimiru, Keku prijavio problem zadnje lože, a Juričiću – aduktora! Nakon što je dva dana prije toga u najavi utakmice pričao o utakmici dokazivanja, o bodovima koji vrijede dvostruko. Nebitno je! To se jednostnavno zove – izdaja! »Morao je biti s nama, bez obzira na sve, rekao je tada kapetan i reprezentativac Filip Bradarić i »dobio po ušima«. Gavranović je bio pošten prema budućem poslodavcu koji će mazati guski debeli vrat s 900.000 godišnje.

Gavranović nije zaslužio takav bijeg s Rujevice pod okriljem noći, morao je otići kao što je igrao – elegantno, u svečanom odijelu sa – cvijećem zahvalnosti. Napravio je puno u bijelom dresu, a onda poput krave prolio kantu s mlijekom slavlja.

Prijelazni rok je razdoblje maštanja navijača. Sve je dopušteno, »desetke« maštovite igre, izumiruća vrsta, dolaze do izražaja. Asistencije, golovi… Kupuje se i prodaje virtualno, zbunjeni su i igrači, odjednom su u nekoliko klubova. Pa je tako Eduardo s naslovnih stranica hrvatskih novina jučer dobio »pet redaka«, tek toliko da se zabilježi da prelazi u Legiju iz Varšave, raditi društvo Antoliću i treneru Jozaku. Ništa od Rijeke, ništa od »groblja slonova« na Rujevici.

Kako će izgledati nova Rijeka bez Gavranovića ne zna ni Matjaž Kek, trenutačno u škarama mladosti i – veterana klupske politike. Kek je kupio novi »trliž«, radno odijelo, u ponedjeljak će na Rujevici postaviti natpis – Dobrodošli u pakao!«. Najjači igrač Rijeke uvijek je bio kolektiv. Momčad iznad svega. Bez obzira na Gavranovićeve individualne kvalitete, europsku klasu. Keku mora zahvaliti što mu je osim učitelja nogometa bio i ono najvažnije – mentalni trener.