Kada šačica vidno alkoholiziranih kosovskih i hrvatskih navijača na skadarskom trgu uoči utakmice urliče »Ubij Srbina!« onda se to može nazvati izoliranim incidentom ljudi zatrovanih mržnjom kao posljedicom nakaradnog kućnog odgoja, ali kada se tijekom utakmice s jedne tribine zaori »Ubij«, a cijeli se stadion nadoveže i zagrmi »Srbina«, onda to prerasta u civilizacijski problem koji ni UEFA i FIFA ne mogu suzbiti. I nije to od jučer.

Događalo se već da stožerni hrvatski reprezentativac (Josip Šimunić) zatruje narod ustaškim pokličem, da se na srpskim stadionima pjeva o »nožu, žici i Srebrenici« i »ubijanju Hrvata da Šiptar ne bi imao brata«, da nogometni tereni poprime okruženje kavanske tučnjave (Srbija i Albanija)… Tipična balkanska posla.

UEFA i FIFA će jamačno kažnjavati, nije isključeno da Hrvatska poslije skadarskoga incidenta kao »recidivist« zasluži još jednu domaću utakmicu bez gledatelja, ali… Pomaže li išta?

Tijekom skadarske utakmice između Kosova i Hrvatske novinarsku ložu dijelila su dvojica hrvatskih, jedan kosovski i jedan engleski novinar. Kosovski inače jako dobro govori i hrvatski, i engleski jezik, a prije utakmice je imao sasvim dovoljno vremena ispričati svojim subesjednicima stoljetnu priču o Dardaniji, kosovskom ponosu i nacionalnom zanosu, osamostaljenju, najvažnijim datumima u kratkoj povijesti jedne mlade države…

Kada je, međutim, cijeli stadion počeo klicati »Ubij Srbina«, a znatiželjni ga engleski novinar upitao što to narod urliče, kosovski se kolega napravio Englez i prešutio notornu činjenicu o sveopćoj eskalaciji nacionalizma na stadionu Loro Borici:

– It’s a joke.

U slobodnom prijevodu: To se oni samo malo šale.

Nije šala, draga gospodo. Nego tragedija čovječanstva koje u 21. stoljeću još uvijek prebrojava krvna zrnca, dijeli ljude po boji kože, vjeri, svim vrstama opredjeljenja i uvjerenja… Žalosno!