Zoran Milanović najradije bi zaboravio posljednjih pet dana, no ti su dani itekako dragocjeno iskustvo za premijera Zorana Milanovića.Gotovo šest mjeseci na udaru javnosti bili su Linić, Čačić, Komadina, Mrsić, trojica Ostojića… Daleko od toga da premijer Milanović nije morao sudjelovati u donošenju svake odluke, to što nije iskakao iz svake tvornice ili davao pet izjava dnevno ne znači da nije radio svoj posao. No, ono što mu se na glavu sručilo u samo pet dana, također je običan dan u uredu premijera.

Prvo je morao objašnjavati zašto nakon 12 godina ne želi više Željka Rohatinskog na mjestu guvernera HNB-a, a samo tri dana kasnije gasio je vatru nakon što je u javnost iscurilo pismu ministrice Mirele Holy. I kad je tu sanirao štetu ostavkom ministrice, javnost se počela pitati je li i što je radio u ljetnikovcu Emila Tedeschija, jednog od najvećih poduzetnika u zemlji. Nije Milanović nikada krio da su njih dvojica prijatelji, nije to pokušao učiniti ni sada. Njegov argument da se nakon 30 godina ne može prestati družiti s nekim samo zato što je postao premijer stoji, no, jogunasto ponavljanje kako javnosti ne mora reći je li u privatnim trenucima negdje spavao i gdje – ne pije vodu.

Dok god ne postoji sumnja da je Tedeschi dobio neki posao ili progurao neki zakon zato što mu je Milanović prijatelj, neka se njih dvojica slobodno druže. Ali, Zoran Milanović ne prestaje biti premijer kad ode doma, on je premijer 24 sata dnevno i morat će se na to naučiti. Uz to ide i odgovor na pitanje, je li prespavao u ljetnikovcu Emila Tedeschija, koliko god ono premijeru suočenom s milijun težih problema, zvučalo prozaično i koliko god ga nerviralo ili mu bilo neugodno. Kad mu ne bude nezgodno odgovoriti i na takvo pitanje, to će značiti da je Milanović doista podigao ljestvicu visoko, naročito u odnosu na svoje prethodnike.

I da uistinu ništa ne skriva.