Nakon nekoliko posnih godina, Hrvatska je preksinoć čula dosad najpovoljnije izvješće glavnog haškog tužitelja Sergea Brammertza o svojoj suradnji s haškim Tribunalom. Govoreći pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda, Brammertz je upozorio da Hrvatska još nije ispunila njegov zahtjev u vezi topničkih dnevnika, ali je i priznao da Hrvatska provodi administrativnu istragu kako bi razjasnila sudbinu traženih dokumenata, pa je Brammertzu preostalo jedino da vlasti u Zagrebu pozove da i dalje »rješava te probleme« te u cijelosti razjasni nestanak dokumenata.

Međutim, prvi put nakon nekoliko godina koliko Brammertz pred Vijećem sigurnosti predaje redovite polugodišnje izvještaje o suradnji država u regiji sa sudom u Haagu, glavna vijest s East Rivera više nije Hrvatska, nego Srbija.

Potpuno opravdano, jer Brammertz je prekjučer prvi put jasno dao do znanja da problem suradnje Srbije s Haagom, odnosno pitanje preostalih haških bjegunaca Ratka Mladića i Gorana Hadžića, nije istog ranga kao problem hrvatskih artiljerijskih dokumenata iz Oluje. Drukčije kazano, konačno je napravljena razlika između haških bjegunaca i dokumenata.

A kada je to konačno shvatio Brammertz, onda su tu činjenicu morale uvažiti i stalne i nestalne članice Vijeća sigurnosti, među njima i one, poput Britanije, koje takav rezon nikad nisu htjele prihvatiti. A izjednačavanje »krivnje« i relativizacija odgovornosti Srbije za agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu počelo je još prije nego što je rat završio. Nastavljeno je znamenitom rezolucijom Vijeća sigurnosti iz 2003., u koju je Ante Gotovina utrpan zajedno s Ratkom Mladićem i Radovanom Karadžićem, a naposljetku i zloupotrebom topničkih dnevnika koji su iskorišteni kao alibi Srbiji za neizručenje Mladića i Hadžića.

Naravno da to ne znači da Hrvatska smije zanemariti bilo koji zahtjev iz Haaga, makar se odnosio i na dokumente za koje ne postoje vjerodostojni dokazi da su ikad sačinjeni. Hrvatska je do danas u cijelosti ispunila 883 takva zahtjeva, dok je samo jedan zahtjev ostao djelomično ispunjen.

Hrvatska ovaj put nije napravila pogrešku i nije zaključila rad radne skupine koja je vodila istragu o topničkim dnevnicima ni kada je sudsko vijeće u Haagu presudilo kako nije moguće sa sigurnošću utvrditi jesu li topnički dokumenti uopće postojali. Nakon brojnih nedosljednosti kojima smo svjedočili u prošlosti i izjava kako topničkih dnevnika nikako nema, a onda ipak možda i ima, to je jedini ispravan put koji vodi do pozitivnog izvještaja glavnog haškog tužitelja, a onda i zatvaranja najtežeg poglavlja u pregovorima s Europskom unijom, onog o pravosuđu.