Bio je pomalo čudan osjećaj prisustvovati otvorenju ceste D-404.

Rijetko kad se od tako malog broja okupljenih ljudi mogao čuti tako postojan i učestao pljesak odobravanja, kao u vrijeme dok je govorila Jadranka Kosor.

Pogotovo u trenutku kad je rekla kako joj nigdje nije tako lijepo kao u Rijeci. Paradoksalno ili ne, pristojan pljesak čuo se i poslije govora Vojka Obersnela, koji je ipak govorio s gorčinom i određenom dozom cinizma o kašnjenju ceste čija je gradnja počela davne 2003. godine.

Uslijedile su još i scene koje bi bolje pristajale nekim filmskim festivalima, jer su premijerku pri odlasku salijetali znani i neznani. Netko bi tek da je dodirne, netko da pruži ruku i onda salije bujicu pohvala. Sve je izgledalo gotovo idilično. Nigdje ni zrna samokritike.

Tako je pod lažnim sjajem pometen pod tepih sav šlamperaj i dosad nezabilježena količina nesposobnosti u jednom projektu, koji ni po čemu nije trebao biti poseban.

Na cesti D-404 razotkrivena je žalosna istina o bijedi hrvatske politike i užasnoj birokraciji i nemaru u državnim tvrtkama, gdje je ljudima daleko važnije što manje raditi i sačuvati vlastito radno mjesto, nego biti efikasan i riskirati eventualne posljedice vlastitog rada. Fijasko ceste D-404 u stvari se i dogodio zato što je kategorično zahtjevao suradnju i razumjevanje na svim razinama.

Prije svih projekt je trebao okupiti čelnike i operativce Grada Rijeke, Hrvatskih cesta, Luke Rijeka, Lučke uprave, Hrvatskih željeznica i Ministarstva prometa.

Tog okupljanja i suradnje uglavnom nije bilo. I kad bi se danas među njima radila pojedinačna anketa o odgovornosti svatko bi upro prstom u nekog drugog kao krivca. U tome i jest dio tragedije. Onaj drugi dio otpada na činjenicu da Rijeka od jučer ima tunel koji vodi do jednog trgovačkog centra.

Ti su se novci ipak mogli potrošiti na pametnije stvari.