Zašto je jedan najobičniji popis najobičnijih proizvodnih objekata u Srbiji, BiH ili bilo gdje drugdje »poslovna tajna«, ako je u njima sve kako treba biti, ako naša inspekcija tamo uredno odlazi, i ako nema baš nikakvih razloga za tajnost?

Zašto su inspekcijski nalazi iz tih poduzeća »poslovna tajna«, i zašto, kao što to odgovaraju iz Ministarstva poljoprivrede, »ne bi bilo korektno davati medijima nalaze hrvatskih stručnjaka u objektima drugih zemalja«?! Zašto, zar nas trebaju zanimati nalazi, recimo, eritrejske inspekcije u Gabonu?

Zašto nas ovo ne treba zanimati – zar da ne vidimo što su, ako su, hrvatski stručnjaci tamo zaključili, ili zato da ne vidimo kako tamo, možda, nisu navraćali dovoljno često? Ne bi bilo korektno, prema kome?

Ako se neuke medije ne želi zamarati stručnim izrazima o stanju u nečijim proizvodnim pogonima, hvala lijepo na poštedi, no ako se javnost ne želi zamarati činjenicama o stanju onoga što jede, to već ne može.

 Ako je sve u redu, čisto i jasno, onda javnost ima pravo to i znati, kao što ima pravo znati zašto je određeni ministar u određeno vrijeme, i po kojim kriterijima, odabrao određene proizvodne objekte iz kojih uvozimo hranu, a zašto se nije odlučio, recimo, za one u kojima je bila i EU inspekcija. Zašto je to tajna?

Koji je razlog tome, i zašto je tako odlučeno, da, primjerice, mlijeko iz Srbije uvozimo iz deset proizvodnih pogona koji nemaju EU certifikat, a ne uvozimo niti iz jednog od tri, koje ga imaju?

Zašto mesne proizvode kupujemo od samo jednog proizvodnog pogona s europskom dozvolom, a ne iz još njih pet, koji tu dozvolu također imaju? Od pet srbijanskih pogona licenciranih za izvoz mesa papkara i kopitara u EU, niti jedan nije hrvatski partner, zašto?

»Uvoz iz pojedinih objekata je čista stvar gospodarskog poslovanja uvoznika, ali i samih objekata – zanima li ih izvoz u Hrvatsku ili ne. Razlozi su isključivo gospodarske naravi i Ministarstvo ne može uvjetovati privrednicima u tom segmentu, već samo odrediti objekte iz kojih je uvoz dopušten«, pojašnjavaju u Ministarstvu poljoprivrede.

Drugim riječima, oni koji su u Srbiji i BiH potrošili gomilu novaca kako bi svoju proizvodnju prilagodili EU standardima, i u EU izvozili, sada nemaju interesa izvoziti u Hrvatsku? U najmanju ruku, neobično. 

Veterinarska granična inspekcija jamči nam sigurnost hrane, odgovaraju iz Ministarstva poljoprivrede, i mi se pouzdajemo da je to doista tako. Ali želimo i koji podatak više.

Želimo, ustvari, svoje glavice zamarati i, recimo, proučavanjem papira u kojima jasno i točno stoji kad je naša inspekcija bila u Srbiji i BiH, što je tamo točno zaključila, i zašto je baš određeno poduzeće s liste »odabranih« odabrano diskrecijskom odlukom nekog već našeg ministra, u dogovoru s prekograničnim mu kolegom. Sve pet, samo želimo znati. U tim se pogonima ne proizvode ni čarape niti stoljnjaci, već hrana koju ljudi u Hrvatskoj jedu.