UVODNIK

Osobna odgovornost preduvjet reforme

Tihana Tomičić

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Nažalost, živimo u državi u kojoj najčešće nitko ni za što ne odgovara, a javna služba se tretira kao alibi za svaki propust. Obiteljski nasilnici normalno nastavljaju živjeti sa svojim pretučenim ženama ili zlostavljanom djecom. Stalno se nekoga štiti, a žrtve su djeca i žene.

placeholder


Uskrsni blagdani prošli su svima nama s grčem u želucu: slučaj preminule djevojčice Nikoll koja je oduzeta udomiteljima, a potom mjesecima zlostavljana od bioloških roditelja, uz evidentne propuste u sustavu socijalne skrbi, zgrozio je sve. Kao i uvijek u ovakvim situacijama, problem je sistemski, ali možda je došlo vrijeme da odgovornost bude – individualna.


Opća je činjenica da je sustav socijalne skrbi, posebno u segmentu zaštite žena i djece od obiteljskog nasilja, rak-rana države, slično kao i pravosuđe s druge strane te vage. Jedan i drugi sustav produciraju nepravde i bilježe ogromne propuste, a svaka vlast dolazi s porukama o reformi pravosuđa i socijale. I dok se predsjednik Republike u zadnje vrijeme bori za bolje pravosuđe, na čemu mu znatno raste rejting, slučaj male Nikoll još je jedno novo zvono za uzbunu u sustavu socijalne skrbi. Već su se dogodili deseci slučajeva zlostavljanja djece ili napada na žene koji su nerijetko rezultirali i ubojstvima žena, i uvijek se iznova govori o reformi te mreže, no čini se da je to crna rupa u koju nijedna vlast ne uspijeva dirnuti. I sam slučaj djevojčice iz Nove Gradiške, međutim, ukazuje da se nikakvim političkim parolama, pa ni izmjenama zakona, to neće popraviti. Sve dok jednom osobna odgovornost ne postane jedini kriterij. U ovom slučaju, riba se treba čistiti – od repa.


Postoji osoba koja ima ime i prezime, i koja je potpisala odluku da se dijete iz udomiteljske obitelji, gdje je provelo većinu svog života, vrati u neadekvatnu biološku obitelj u kojoj je ranije bilježeno nasilje, u kojoj je u međuvremenu rođeno još dvoje mlađe djece i premda je baka djeteta upozoravala da se u zadnjih pet mjeseci događa nasilje. Sve dok svaka takva odgovorna osoba, koja ima ime i prezime, svoju funkciju i svoju plaću isplaćenu iz državnog proračuna ne preuzme odgovornost, nikakve reforme sustava socijalne skrbi neće i ne može biti.




Ne radi se ni o kakvom linču, kao što sad neki veliki kvazizaštitnici bioloških obitelji tvrde, valjda u strahu da ne bi slučajno kakav gay par udomio neko nezbrinuto dijete. Za takve ovo je pitanje svjetonazora, uostalom gdje je sad udruga U ime obitelji i Željka Markić kad treba progovoriti o konkretnom slučaju. Nije riječ o prozivanju bilo koga, a najmanje o linču socijalnih radnika – jednostavno, svaki zaposlenik, bilo u privatnom ili javnom sustavu, treba snositi odgovornost za posao koji radi.


Nažalost, živimo u državi u kojoj najčešće nitko ni za što ne odgovara, a javna služba se tretira kao alibi za svaki propust. Profesori se bune kad se uvede anonimno prijavljivanje od strane učenika ili roditelja, cehovske komore odmah medije optužuju za linč, sudske prakse u ovakvim slučajevima su najčešće liberalne i ne primjenjuju se najoštrije sankcije.


Obiteljski nasilnici normalno nastavljaju živjeti sa svojim pretučenim ženama ili zlostavljanom djecom. Stalno se nekoga štiti, a žrtve su djeca i žene.


Tu je i pitanje kontrole rada nadležnih službi – radi se o poslovima i rezultatima koje nitko ne evaluira. Zaposliš se jednom u sustavu i do penzije te nitko ništa ne pita, mada donosiš teške odluke o ljudskim sudbinama. Naravno, i zakone treba mijenjati – u ovakvim situacijama socijalni radnici dolaze u nadzor problematičnih obitelji uz najavu, pa se sve stigne srediti prije nego socijalni radnik pogleda pravo stanje u nečijem domu.


Pritom se uzima u obzir formalno stanje u takvim obiteljima, a ne ono što se stvarno događa – roditelji male Nikoll formalno su se nedavno vjenčali i to je bio glavni argument vraćanja djeteta biološkoj obitelji, mada je u međuvremenu baka djeteta prijavljivala novo nasilje. Kakav je to kriterij?! U kojoj godini mi živimo?!


Srećom, postoje volonteri koji stanje žele mijenjati, poput ljudi iz udruge Spasi me, a postoji i politička volja Vlade da se promjene doista pokušaju unijeti. No, opet se vraćamo na osobnu odgovornost – uzalud svaka politička parola i novi zakon ako će praksa u centrima za socijalnu skrb i na sudovima ostati ista, a to je ona koja uvijek traži opravdanje ili alibi za nasilje, jer je nasilje valjda u hrvatskom društvu normalna pojava.


Stoga je vrijeme za osobnu, pa ako je potrebno, i kaznenu odgovornost nadležnih.