Ako ne zna što je tvrda kohabitacija, saznat će – izjavio je to premijer Andrej Plenković za šefa države Zorana Milanovića odmah u izbornoj noći predsjedničkih izbora, kad je SDP-ov kandidat pobijedio HDZ-ovu kandidatkinju, i to je jučer i dokazao. A čini se da je već samom tom izjavom odnos dvojice lidera od prvog dana postao tvrd. Prepucavanja su stalna, i ne prestaju, čak i oko posve tehničkih stvari kao što je proslava obljetnice Oluje, odnosno prostor gdje će se ona održati.

Radi se o dvojici starih prijatelja i suparnika još iz vremena kad su u Ministarstvu vanjskih poslova 90-ih godina obojica politički i radno stasala. Izbori 2016. kad su si bili međusobni rivali, sigurno nisu pomogli njihovom odnosu, naprotiv. I zato danas na čelu države imamo dvojicu političara kojima je najslađa zabava upravo međusobno podbadanje. Što je zgodno, ponekad i zabavno, ali s vremenom može postati samo sebi svrha.

Dojam je da predsjednik Republike Zoran Milanović razvija stanovitu frustraciju nedostatkom ovlasti funkcije na kojoj se našao. Šef države ima ovlast sukreiranja vanjske i obrambene politike s Vladom, no osim imenovanja veleposlanika i potpisa određenih odluka vezanih uz Oružane snage, u mirnodopskim vremenima ta se funkcija u velikoj mjeri svodi na protokolarnu dužnost. A vidjeli smo što Milanović misli o protokolu, on je sam to najbolje objasnio: »Protokol je prije svega inertni niz ponavljanja određenih radnji. Radnji koje mogu imati dublje simbolično značenje ili pak predstavljati puku klajnburgersku rutinu. Radnji dobrih, manje dobrih, a ponekad i priglupih.«

Neki misle kako Milanović zapravo ovakvim svojim izjavama i postupcima, koji su doista često u sferi začudnoga, želi funkciju predsjednika ogoliti, »skinuti do kraja« i u konačnici njen izbor izmjenama Ustava i zakona vratiti u Sabor. No, ima i onih koji su uvjereni kako je predsjednik Milanović samo nezadovoljan protokolarnošću funkcije koju sada obnaša na Pantovčaku, pogotovo zato što je ranije i sam bio premijer, i dobro zna koliko je to aktivnija uloga. Pritom, korona kriza je uvelike utjecala i na početak njegovog mandata: umjesto da putuje svijetom i promovira Hrvatsku, predsjednik samo može čekati bolje dane. A oni nikako da dođu, pandemija naprosto ne prolazi.

Evidentno je zato prigrlio svoju novu, opozicijsku ulogu. Iako izrazito ponavlja kako želi biti zaštitnik svih građana, te ističe svoju neutralnost, čak distanciranost od dnevne i posebno stranačke politike, pa tako nikad nismo saznali ni je li na kraju izašao na parlamentarne izbore ili uopće nije, Milanović je zapravo postao glavna opozicijska figura u državi. Uz oslabljenu opoziciju u parlamentu, gdje se SDP može naći u tragovima, Možemo je u zametku, a Domovinski pokret i Most u nastavku neuvjerljivog desničarskog zanovijenja, Milanović je danas praktički glavni kritičar premijera Plenkovića i HDZ-a.

Ukoliko Peđa Grbin u rujnu preuzme obezglavljeni SDP, vidjet će se da je to zapravo ista politička nit i tada SDP možda povrati snažniji oporbeni status, no barem dotad Pantovčak će ostati glavna opozitna poluga. Gotovo svaku važnu odluku Vlade upravo on najžešće kritizira, a ključna je pritom već mjesecima rasprava o ustavnoj i zakonskoj poziciji Stožera.

No, Milanović nasuprot sebe ima Plenkovića, koji ne namjerava šutjeti. Kaže da je predsjedniku Republike dosadno i da je tek sad shvatio na kakvoj se funkciji uopće nalazi. Minorizira i značaj njegovih riječi, a i njegov značaj na toj funkciji. Čini se da Plenković nije zaboravio kad ga je Milanović u kampanji 2016. nazivao anemičnim, a jednako tako ni da Milanović nije zaboravio svoj izborni poraz upravo od Plenkovića tada, prije četiri godine, i da ga još nije prožvakao.

Radi se o cijeloj eri loše povijesti njihovog odnosa, koji je sigurno dijelom obojen i posve osobnim, a ne samo političkim razlozima. Zato možda kohabitacija ni ne može biti nego tvrda. I koliko god bude varirala u ove predstojeće četiri godine, formirajući 50 nijansi sive, možemo biti sigurni u jedno: kako je počelo, tako će i završiti. U fajtu i stalnoj tenziji.