Nakon »pljačke stoljeća« u Ini jasno je da će se upravljački odnosi u toj kompaniji morati promijeniti. Model u kojem hrvatski članovi uprave i Nadzornog odbora samo figuriraju, dok odluke donose Mađari iz MOL-a, a pritom je unutarnja organizacija ustrojena tako da još dodatna ovlaštenja za sve odluke ima samo direktor, Mađar Sándor Fasimon, neodrživa je. To uostalom tvrde i vladajući, uz konstataciju: međudioničarski ugovor treba mijenjati.

No, u svakom slučaju preduvjet za bilo kakvu promjenu, barem u očima hrvatske javnosti, sigurno je najprije promjena sadašnjeg sastava uprave i NO-a iz hrvatskih redova. Malo je reći, bez obzira na to koliko oni razvlašteni možda bili, da su izgubili povjerenje javnosti, i bolje da Vlada pod hitno za njih nađe neke nove pozicije.

Nakon toga može početi pravno-politička akcija izmjene ugovora o upravljanju u hrvatskoj naftnoj kompaniji, a glavni cilj mora biti pokušati srušiti odluku bivše Sanaderove vlade da se uopće sklopi ugovor s Mađarima. No, to je stvar suda i čista pravna bitka. Sve drugo je umijeće mogućega hrvatskih vlasti kao 44-postotnog dioničara u Ini, a pritom naravno postoji niz opcija kako izvršiti pritisak na mađarsku stranu i natjerati je da se sadašnji rigidni model donošenja odluka (a time i kontrole nad ugovorima) u Ini promijeni.

Tu naravno postoji mogućnost da se izvrši politički pritisak i da se u razgovorima s mađarskom politikom objasni zbog čega je sadašnja situacija za Hrvatsku neodrživa. Šteta da Viktor Orbán više nije na ljetovanju u Hrvatskoj – te bi trenutke inače trebalo iskoristiti za barem neslužbene razgovore. Da je predsjednik Zoran Milanović prije nepunih mjesec dana kad je večerao s Orbánom znao za ovu aferu, večere ili ne bi bilo, ili bi bila puno korisnija od ove kurtoazne. U tom kontekstu ide i mogućnost da se izravnije razgovara sa šefom uprave Sándorom Fasimonom – on nije dužan nikome u hrvatskoj Vladi polagati račune, niti se prijavljivati kad dolazi u Hrvatsku, ali minimum pristojnosti bi bio da se odazove ako ga hrvatske vlasti ili nadležni resori pozovu na razgovor (ne)ugodni.

Druga je mogućnost pritisak preko EU-a – jasno je da EU ne podržava Orbánovu energetsku politiku. Upravo je jučer Mađarska potpisala s Rusijom ugovor po kojem će se plin u Mađarsku dopremati preko Srbije, i to u količini skoro dvostruko većoj nego je bio slučaj prošle zime. Mađarska se oslanja na Rusiju kao strateškog partnera, a to danas u Europi baš i nije najpopularnija politika. Ako netko pritom misli da se politika ne bi trebala tako izravno petljati u međudioničarske odnose u samoj Ini, vjerojatno se vara. Sve je ovo politika – i ulazak Mađara u Inu, i njihova odluka da s godinama sve više oslabljuju hrvatsku kompaniju, i njihova politika izbjegavanja ulaganja u hrvatske rafinerije, zanemarivanje Urinja i gašenje Siska, i odluka o odlasku iz Sirije gdje je Ina imala velika crpilišta nafte itd. Pritom lobiranje predstavnika hrvatskih vlasti u Bruxellesu možda može pomoći u toj borbi s MOL-om.

U ovom trenutku sigurno državni proračun Hrvatske nije u stanju izaći s prijedlogom otkupa Ine iz mađarskog vlasništva, jer novca mora biti i za nove mjere i za novu socijalu, ali opcija je i traženje novog strateškog partnera koji bi MOL isplatio i pozdravio, a Inu dokapitalizirao i razvijao. U trenutku kad Hrvatska postaje važno energetsko čvorište Europe, možda to nije toliko iluzorno. Jer i to je politika.

Ključno će biti tko će biti novi hrvatski članovi uprave i Nadzornog odbora Ine. Tu će se sada mjeriti odlučnost Plenkovićeve Vlade da nađe najbolje ljude i najjače pregovarače, koji se neće bojati mađarske uprave. Neće biti mjesta za testiranje novih mlađih lica, to mora biti ekipa iskusnih koja će pritiskati MOL da se pročešljaju i možda revidiraju ne samo ovi sporni ugovori oko prodaje plina, nego i svi drugi ugovori o trgovini i crpljenju nafte, i sve ostalo što Ina ima u svojoj djelatnosti. U tom trenutku bit će moguć i neki snažniji pritisak, poput Linićeve ideje o tome da se od MOL-a doslovno traži odšteta zbog reputacijske štete nanesene Ini i Hrvatskoj.