Milorad Dodik pobjednik je nedjeljnog referenduma u Republici Srpskoj. Glavni uzročnik njegove pobjede nije njegova snaga, nego slabost drugih. Dodik naprosto koristi činjenicu da Bosna i Hercegovina malo koga zanima, u svakom slučaju nikome nije visoko na listi prioriteta i dok bude tako, Dodik će se moći igrati i poigravati referendumima i ubuduće, a tako nešto je već i najavio.

Bosna i Hercegovina odavno nije u fokusu međunarodne zajednice. To je bila kratko vrijeme sredinom devedesetih godina. Valja se podsjetiti da ni izbijanje rata 1992. godine tu zemlju nije dovelo u fokus interesa međunarodne zajednice, jer Sjedinjene Američke Države isprva su se držale po strani. U žarištu su interesa u posljednjih petnaestak godina bili talibani, Afganistan, Irak, iranski nuklearni program, globalna recesija, kriza eura, grčka dužnička kriza, arapsko proljeće, rat u Ukrajini, a posljednje barem dvije godine to su ratovi na Bliskom istoku i sjevernoj Africi, migrantska kriza, kriza EU-a. Mnogo je to kriza (a nisu sve ni navedene) u velikim i važnim zemljama da bi se svijet bavio još i Bosnom i Hercegovinom, njenom disfunkcionalnošću i bezobraznim, drskim i tvrdoglavnim Miloradom Dodikom za kojega je entitet kojemu je predsjednik nedvojbeno država, a Bosna i Hercegovina državna zajednica.

S jedinjene Američke Države ne bave se Bosnom i Hercegovinom jer se bave svime što se zbiva u Siriji, Iraku, Libiji, Jemenu, odnosima s Rusijom i Kinom, Južnokineskim morem i još mnogočime. Europska unija bavi se sama sobom, brexitom, migrantskom krizom, vlastitim unutarnjim (Mađarska) i vanjskim (izbjeglice) neprijateljima. Takva međunarodna konstelacija bila je odličan teren da Dodik provede svoj naum. Za njega je dobio javno ne naročito toplu, ali ipak kakvu-takvu podršku Srbije i Rusije. Unutar Bosne i Hercegovine Dodiku se realno govoreći nema tko suprotstaviti, barem ne u njegovim referendumskim planovima. Uostalom, on je referendum organizirao nasuprot Bosni i Hercegovini (Dodik bi rekao državnoj zajednici) i volji Ustavnog suda, a čovjek koji ne haje ni za Ustavni sud teško da će se zabrinjavati izjavama političara s državnozajedničarske razine. Hrvatska je politika na referendum gledala mlako i zbunjeno. Nakon referenduma Ministarstvo vanjskih i europskih poslova objavilo je da ga ne priznaje i žestinom reakcije izjednačilo se s Europskom unijom koja je poručila isto što i Zagreb. Ono što iznimno brine jest dojam (a nadati se je da je riječ samo o dojmu, o onome izvanjskom, a ne o suštini), a on nedvosmisleno ukazuje na to da Hrvatska u ovome času nema nikakvu aktivnu politiku ni prema Bosni i Hercegovini, niti prema Dodiku i njegovoj politici. Iako je Hrvatska supotpisnica Daytonskog sporazuma, iako su Hrvati u Bosni i Hercegovini konstitutivan narod, Hrvatska kao da je zauzela ulogu kibica na nogometnoj utakmici, on gleda i komentira, ali igraju ipak neki drugi.

D va dana nakon referenduma u Bosni i Hercegovini se ništa vidljivo nije promijenilo. Bez obzira na retoriku koju smo mogli čuti u danima uoči referenduma nema rata, nitko ne mobilizira vojsku, sve je naizgled isto, a zapravo mnogo se toga promijenilo. Dodik je ustanovljenjem (što je još potrebno zakonski potvrditi u skupštini RS) 9. siječnja kao Dana republike simbolički postigao dva za njega važna, a zapravo vrlo opasna cilja na simboličkoj razini. Dan RS je 9. siječnja, a sjećanje na taj dan 1992. godine mnoge podsjeća na početak rastakanja i uništavanja Bosne i Hercegovine, ne toliko kao države (odnosno jugoslavenske republike), koliko kao društva i zajednice, a to je uništavanje svoj vrhunac dosegnulo u genocidu u Srebrenici. Drugo Dodikovo postignuće odnosi se na Ustavni sud i Bosnu i Hercegovinu – Dodik je pokazao da je jači od njih i da mu oni, bez obzira na naloge za uhićenje, ništa ne mogu. Time je Dodik odlučio razrovati ono što se uobičajeno naziva daytonskom Bosnom i Hercegovinom, a, paradoksalno, upravo je on bio tvrdoglavi zagovornik sakrosanktnosti Daytona.

Dodik, jasno je to iz njegovih medijskih istupa, uživa u svojoj pobjedi, baš kao što je uživao i u pripremi referenduma. Svjestan je toga da mu na njegovom feudu trenutačno nitko ništa ne može, ne zato što ne može nego zato što trenutačno neće. I takvo će mu stanje ići na ruku, i prilično je izvjesno da se neće zaustaviti samo na referendumu o državnom prazniku, sve dok će odnos međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini biti ovakav kakav je danas, a koji tužno podsjeća na odnos iz 1991. i početka 1992. godine.