Velike i moćne države u 19. su stoljeću i početkom prošloga stoljeća nazivane velevlastima. Taj je termin vremenom zamijenjen terminom »velesila«. Bilo je, naime, jasno da te velike zemlje nisu vlasti, što podrazumijeva legalnost djelovanja, nego naprosto sile, i to velike, a za silu je bitno da može nametnuti ono što ona želi, a manje je važno legalno uporište. No, današnje su velesile u krizi i kao sile, a to se itekako dobro može vidjeti u građanskom ratu koji već više od pet godina traje u Siriji.

Prije desetak dana američki državni tajnik John Kerry i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov dogovorili su u Ženevi jednotjedno primirje u Siriji. To je primirje zamišljeno kao ograničeno, nije se odnosilo na one koji su nedvojbeno neprijatelji i jednima i drugima, i Amerikancima i Rusima, a to su Islamska država i Džabhat Fateh al-Šam, organizacija koja je do prije dva mjeseca bila poznata pod nazivom Front Nusra i koja se smatra sirijskim ogrankom al Kaide. Međutim, niti to ograničeno primirje nije poštovano na terenu. U tjedan dana prekršeno je više od tristo puta (dakle, prekršeno je u sukobima vojske pod kontrolom predsjednika Bašara al-Asada i opozicije koju se u zapadnim zemljama naziva umjerenom), a već i iz te brojke jasno je da je stvarno stanje na terenu i u tih tjedan dana bilo besmisleno nazivati primirjem ili prekidom vatre. Čim je to navodno primirje isteklo, u ponedjeljak, sirijska, Asadova, vojska je najavila da ga neće produžiti.

Sva zbivanja u Siriji u posljednjih desetak dana pokazala su da dvije velesile – Sjedinjene Američke Države i Rusija – ne mogu kontrolirati svoje igrače na sirijskom terenu, a budući da ih ne mogu kontrolirati ne mogu im niti nametnuti ono što bi htjele, pa je upitno smije li ih se, barem u sirijskom slučaju, smatrati velesilama. Bez obzira na svu svoju silnost te dvije države ne mogu jamčiti primirje u Siriji.

Na papiru Rusiji bi posao trebao biti jednostavniji. Ona bi morala uvjeriti al-Asada da poštuje primirje, a potom bi al-Asad trebao uvjeriti sebi savezničke lokalne milicije. Amerikancima je na papiru i u praksi nešto teže. Svi preostali (osim one dvije organizacije na koje se primirje ne odnosi i protiv kojih je poželjno ratovati) su njihova briga. Američka politika i diplomacija možda i imaju nekakav utjecaj na Slobodnu sirijsku vojsku, službeno glavnu pobunjeničku, protuasadovsku umjerenu formaciju. Ali, vjerojatnost da imaju ikakav utjecaj na Džabhat Ansar al-Din (jedna od pobunjeničkih formacija u opkoljenom dijelu Alepa) je zanemariva. Uostalom, Visoki pregovarački odbor, glavnu sirijsku oporbenu političko-pregovaračku grupaciju za razgovore o primirju u Ženevi koji su trebali prerasti u razgovore o miru i političkoj budućnosti te zemlje, nisu organizirale Sjedinjene Američke Države, nego u prosincu prošle godine Saudijska Arabija. No, usprkos tome što je jasno da imaju vrlo ograničen utjecaj na terenu, Sjedinjene Američke Države i dalje uporno riskiraju svoj međunarodni ugled ne bi li dale doprinos u pokušaju završavanja građanskog rata u Siriji. Ograničenost moći dvije velesile jasna je zna li se da deset mjeseci pregovaraju o primirju, a osim kratkotrajno proljetnog uspjeha, ništa nisu uspjeli postići.

Na sva se ovotjedna zbivanja u Siriji nakalemila još i Federica Mogherini, visoka predstavnica Europske unije za vanjsku i sigurnosnu politiku. Ona je iz New Yorka, gdje je na Općoj skupštini UN-a, poručila kako smatra nužnim da se u Siriji održi primirje (koje ne postoji pa ga nije moguće ni održati) i to uz koordinaciju Sjedinjenih Država i Rusije. Dapače, ona smatra da je važno da te dvije države, kada su se već dogovorile o primirju prije desetak dana u Ženevi, moraju jamčiti njegovu provedbu. Dakle, nade za primirje u Siriji nema. Niti jedna strana nije doživjela vojni poraz, dvije velesile ne kontroliraju one koje bi htjele kontrolirati, a čelnica Europske unije, valjda u nedostatku pametnijeg posla, postavlja jamstvene zahtjeve drugima, baš kao da je čelnica Mosta.