Krajem šezdesetih godina, u onom dobu preispitivanja svega postojećeg, u vrijeme zamiranja šezdesetosmaškog pokreta i vrhunca filmskog crnog vala, u vrijeme kada se u jugoslavenskim republikama javljaju nova rukovodstva s novim idejama, rukovodstva koja bi da reformiraju (ne i dokinu) postojeći socijalistički poredak, Bora Ćosić objavio je roman »Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji«. U tom je romanu kroz oči dječaka (te oči dječaka kao književna metoda za demaskiranje politike su važne i blagotvorne; valja nam se sjetiti i Oskara iz »Limenog bubnja« Güntera Grassa), Ćosić opisao golemu političku promjenu koja se zbila prije sad već sedam desetljeća. Ćosić je za svoj roman dobio prestižnu NIN-ovu nagradu, samo dvije godine kasnije Bata Ćengić po njegovu je romanu snimio film, a ulogom porodice u svjetskoj revoluciji Ćosić je kritički progovorio o socijalističkom režimu.

Posljednjih se dana i tjedana ulogom nečije porodice pokušava kritički progovoriti o nečijoj ulozi u bivšem režimu ili se zbog nečije porodične uloge u nekom davno prošlom režimu nastoji izboriti legitimacija u sadašnjem. Porodica je najednom u ovoj kampanji postala važna, a za njenu se važnost prvi pobrinuo predsjednik SDP-a i čelnik Narodne koalicije Zoran Milanović. U televizijskom sučeljavanju s predsjednikom HDZ-a Andrejem Plenkovićem po prvi je puta javno spomenuo svog dedu ustašu. Biološki gledano taj čovjek nije Milanovićev djed, ali on je čovjek koji je zajedno s njegovom bakom odgajao i odgojio njegovu majku. Za Milanovića i njegovu porodicu to su svakako važne činjenice, one nose emocionalan naboj, toplinu doma, ali na koncu Milanović javnost nije obavijestio o tome tko je odgajao njegovu majku zato što ju je odgajao već zato što je bio ustaša, a to je ono što u ovom političkom trenutku može biti, a za Milanovića i jest, važno. Milanović se po svemu sudeći izjavom o dedi ustaši (k tome uspješnom odgojitelju) htio legimitirati kao čovjek koji, zahvaljujući svome porodičnom iskustvu i nasljeđu, a do sada je govorio o svojim partizanskim pretcima, razumije i osjeća podjele i rascjepe u hrvatskom društvu, a te podjele i rascjepi traju i danas. Malo je vjerojatno da se javno prisjetio dede ustaše ne bi li se dodvorio desnici, k tome još njenom ekstremističkom odvjetku, jer ako mu je to bila namjera onda je politički ne samo naivan nego i priglup. Što se ekstremističke desnice tiče njegov deda ustaša može biti i Maks Luburić, ali ta desnica neće promijeniti svoje mišljenje o Milanoviću.

Nakon svoga dede ustaše Milanović se u razgovoru s predstavnicima dijela braniteljskih udruga prisjetio i majke svog političkog suparnika Andreja Plenkovića. I dok se s porodičnom toplinom prispodobivom gotovo svakom unučetu kada govori o djedu prisjećao dede ustaše, bez ikakve topline se prisjećao Plenkovićeve majke. Njezina je biografija, a ona je »vojni lekar«, Milanoviću poslužila ne bi li u očima ljudi koji su s njime bili na sastanku diskreditirao svog političkog suparnika. Nakon što je snimka razgovora postala javna Milanović je govorio da nije izrekao ništa drugo nego činjenicu. Jest, izrekao je činjenicu (valjda greškom nije spomenuo čin tog vojnog lekara), ali je ta činjenica potpuno nevažna, a način na koji je izrečena bjelodano upućuje na to da je njegov cilj bila diskreditacija Plenkovića porijeklom po majci. Ima tu i dodatnih elemenata koji ne idu na ruku Milanoviću. Upotrijebljenom terminologijom, u ovom slučaju srpskom, aludirao je i na JNA i na Srbe i na JNA kao srpsku vojsku i u tom trenutku doista nije bio daleko od teza iz devedesetih godina o »djeci oficira JNA«. Kao što je pričom o dedi ustaši sebe htio legitimirati, tako je pričom o vojnom lekaru Plenkovića htio diskredirati i delegitimirati.

Nakon Milanovića uloge porodice u traženju demokratske legitimacije dohvatio se Milan Kujundžić. On je otišao mnogo dalje od Milanovića. Jer, dok su kod Milanovića svi porodični likovi konkretni (znamo točno o kojem djedu se radi, znamo točno o čijoj majci je riječ), kod Kujundžića je sve zlokobno neodređeno. Nije riječ o Milanoviću, ali jest o njegovim suradnicima. Jest riječ o Milanovićevim suradnicima, ali mi ne znamo o kojima. Ti suradnici imaju roditelje, ali dalje od toga Kujundžić nije specificirao. Tek se zadovoljio imenicom »roditelji«, bez da navede je li riječ o nečijoj majci ili nečijem ocu. I nije riječ ni o kakvim vojnim lekarima nego o ubojicama Udbe, i ne samo o ubojicama Udbe nego o suradnicima Udbe koji su za tu organizaciju radili i druge prljave i nečasne poslove. I nije Kujundžić time htio diskreditirati neimenovane suradnike nego Milanovića, jer on je taj koji je, eto, takav da mu uopće ne smeta da radi s djecom ubojica. S promjenom sistema promijenila se i uloga porodice. Nekad je ona imala ulogu u svjetskoj revoluciji, danas ona ima ulogu u demokratskim izborima.