Uvriježena je teza da je Srbija redovito važna tema izbora u Hrvatskoj i da je Hrvatska redovito važna tema izbora u Srbiji. No, pogleda li se malo bolje što se zbiva u javnosti, barem onome dijelu javnosti koju konstruiraju mediji, lako se može zaključiti da stanje fakata baš i nije takvo kakvim ga se uobičajeno doživljava.

Srbija je posljednja dva mjeseca, s vrhuncem u tjednu oko obljetnice Oluje, doista bila važna tema i hrvatskih medija, a ta je važnost (dakle, učestalost na prvim medijskim stranicama i minutama) bila posljedica niza prosvjednih nota i izjava koje su čelnici Srbije (u to vrijeme Dačić i Vučić, a Vulin im se ovom zgodom priključio nešto kasnije) dali zbog niza događaja u Hrvatskoj.

No, Srbija ni tada nije bila bitna tema hrvatske (predizborne) politike. Nju je pokušao učiniti bitnom tek ministar vanjskih i europskih poslova Miro Kovač koji se, od svih zahtjeva prema Srbiji koji se tiču pregovaračkih poglavlja 23 i 24, ponajviše fokusirao na pitanje regionalne jurisdikcije Srbije za ratne zločine počinjene devedesetih godina. Ta bi tema trebala biti središnji dio njegovog ministarskog amaneta, ali i najsnažnija karta kojom će vabiti birače u IX. izbornoj jedinici u kojoj je kandidat.

Srbija nije postala bitnom temom kampanje ni nakon što je objavljen tajno snimljeni razgovor predsjednika SDP-a Zorana Milanovića s predstavnicima nekih braniteljskih udruga. Nakon objave snimke tematiziralo se kako je (tek potom i što je) Milanović govorio.

Zaključeno je da na temelju onoga što je Milanović govorio vjerojatno neće izgubiti birače, a sigurno neće ni pridobiti nove. Srbija i odnosi Hrvatske i Srbije ni tada nisu postali bitnom temom predizborne kampanje.

Srbija, odnosi Hrvatske i Srbije i hrvatsko-srpski odnosi nisu u kampanji bitni niti s aspekta manjinskih zastupnika. Položaj i prava pripadnika nacionalnih manjina nisu tema kojoj se posvećuje mnogo vremena u kampanji.

O vjerojatnim budućim zastupnicima nacionalnih manjina ne raspravlja se kao o ljudima koji će štititi i unaprjeđivati prava nacionalnih manjina, već se o njima raspravlja, ako se i raspravlja, u kontekstu sastavljanja buduće parlamentarne većine i rasprave o tome kome će se, ili bi se mogli, priključiti:  HDZ-u ili Narodnoj koaliciji. Srbija nije tema čak ni u vrijeme sad već čini se uobičajenih svađa unutar srpske zajednice u Hrvatskoj uoči izbora. Tema je, eventualno, premijer Aleksandar Vučić, njegov odnos s Miloradom Pupovcem, i rasprave o tome koga on prima od srpskih političara iz Hrvatske i koga bi još trebao primiti od srpskih političara iz Hrvatske.

Odnosi sa Srbijom ne mogu biti bitna tema predizborne kampanje u Hrvatskoj zato što desnica na toj temi ne može izgubiti glasove, osim u slučaju korjenite promjene retorike prema Srbiji, a ljevica ne može pridobivati glasove čak i kad pokušava mijenjati retoriku prema Srbiji i spominje usvajanje pojedinih zakona, ako treba, i iz obijesti. Jedino što može biti tema kampanje jest odnos »drugoga«, dakle političkog suparnika u Hrvatskoj, prema Srbiji, a to je nešto na čemu posljednjih dana predsjednik HDZ-a Andrej Plenković pokušava poentirati.

Od svega što govori o Srbiji, jedino što je koliko-toliko važno jest ono što govori o prošloj, Milanovićevoj vladi i tome što je ta vlada radila (ili iz njegove vizure nije radila) kada je riječ o pristupnim pregovorima Srbije za članstvo u EU-u i poglavlju 23.

Suštinska nezainteresiranost za Srbiju (odnosno, ona koja se ne svodi na reakciju zbog izjave nekog relevantnog srpskog političara o Hrvatskoj, Hrvatima ili hrvatskoj politici i iz svega toga proizašlih medijskih vatrometa) prilično je jasan znak da se odnosi između dviju država neće poboljšavati, a to znači i da se problemi neće rješavati. Set onih pitanja koja se uobičajeno nazivaju »otvorenim« već godinama uglavnom stoji u mjestu, a riječ je o sudbini nestalih, dijelom nedefiniranoj granici, sporosti provedbe sukcesije, ostvarenja prava manjina, imovinskim pitanjima.

Drugo je pitanje, kojem ćemo ovom zgodom posvetiti manje prostora, je Hrvatska kao tema u politici Srbije. Niti jedna prosvjedna nota poslana Zagrebu proteklih tjedana nije ni izbliza toliko važna koliko pismo koje je Vučić poslao predsjedniku Europske komisije Jean-Claudeu Junckeru i reakcije na Junckerov, za Beograd razočaravajući odgovor. Te reakcije, razočaranost odgovorom Junckera, jer Juncker nije jasno stao na stranu Srbije i u odgovoru zgazio Hrvatsku, mogu naznačiti ozbiljno kolebanje u vanjskopolitičkom smjeru Srbije koji u dvojbi između Rusije i Europske unije (s kineskim i američkim podvarijantama) ionako nije stabilan. Kolikogod zvučalo paradoksalno, ali eventualni prešutni odustanak Srbije od članstva u Uniji od Srbije bi napravilo prvorazrednu političku temu u Hrvatskoj.