Nije lako biti birač u Republici Hrvatskoj posljednjih dana, a kako će se izborni dan približavati nestrpljenje će biti sve veće. Kako sada stvari stoje oko jednoga ne bi trebalo biti nikakve dileme: jedva čekamo 12. rujna pa da od tog dana živimo bolje i bogatije. Jednostavno rečeno, 12. rujna u Hrvatskoj nastupa blagostanje. Javnost je posljednjih dana zasuta porezima i poreznim stopama, od PDV-a do poreza na dohodak i poreza na dobit, zasuti smo stopama rasta BDP-a, povećanjem broja zaposlenih na 66 ili 68 posto radno sposobnih, povećanjem mirovina, njihovom indeksacijom i usklađivanjem, rasterećenjem privrede, a ni tu nije kraj jer javni će dug biti smanjen, a državne financije stabilne pa ćemo se lakoćom zaduživati i to jeftino kao nikada.

Naizgled (barem ekonomski neukoj osobi u kakve treba ubrojati i potpisnika) u kampanji se raspravlja o ekonomiji. Reklo bi se: konačno, uporno se u javnosti tražilo da se raspravlja o ekonomiji, a ne o partizanima i ustašama. No, ona maločas spomenuta ekonomski neuka osoba bi instinktivno zaključila da se za sada ne raspravlja o ekonomiji nego da je na djelu ekonomska teorija glasanja. Dakle, u kampanji biračima treba govoriti kako će poslije izbora imati više novaca, kako će moći više trošiti, lakše će plaćati račune. U osnovi, manje-više svi relevantni politički faktori koji bi da 12. rujna budu u poziciji da stvaraju vladu nagovještavaju da će ponoviti ono što je Boris Lalovac napravio u posljednjoj godini mandata Milanovićeve vlade kada je promjenama poreza na dohodak ljudima doista ostavio nešto više novaca, a što je doista dijelom povećalo potrošnju.

Najdalje je u brojčanim pokazateljima blagostanja od 12. rujna otišao HDZ. Ta stranka namjerava dva puta smanjivati PDV i to u drugoj godini priželjkivanog mandata (s 25 na 24 posto) i još jednom nakon toga (s 24 na 23, bit će da tu kartu namjeravaju odigrati u posljednjoj godini mandata). Taj jedan posto, tvrdi predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, znači 1,6 milijardu kuna. Toliko bi više moglo ostati za potrošnju (uz pretpostavljenu korekciju cijena), a toliko će manje novca doteći u proračun. Budući da će dvije godine priželjkivanog mandata PDV biti niži za jedan postotni poen, a u jednoj godini za dva, to kumulativno znači da će država, po sadašnjem stanju fakata, u te tri godine vlastiti porezni prihod smanjiti za 6,4 milijarde kuna. Neoporezivi dio plaće povećat će sa sadašnjih 2.600 na 3.750 kuna.

To izvrsno zvuči samo što nitko ne zna kako će to preživjeti jedinice lokalne uprave koje bi u tom slučaju ostale bez znatnog prihoda, pa bi ljudi posebno u manjim mjestima mogli trošiti više novca u lokalnoj trgovini ili kafiću, ali im ne bi imao tko gasiti požar jer upitno je bi li bilo dovoljno novca za vatrogasce. SDP je u financijsko-porezno-fiskalnim obećanjima nešto konzervativniji od konzervativaca iz HDZ-a. Ne nedostaje slatkorječivosti ni u Narodnoj koaliciji, ali bit će da ih je nedavno iskustvo vladanja na razini države podučilo što je realno, što je moguće, a što je i moguće i realno.

Sve te mjere, posebno iz bogatog HDZ-ovog bazena, lako će biti ostvarene jer Plenkovićev je ekonomski tim već izračunao da će do kraja mandata BDP bilježiti rast od pet posto godišnje, kreditni rejting bit će nam bolji nego što je sada, država će se zaduživati jefitnije, pa će na taj način refinancirati dugove i postojeće kredite i zaduženja po obveznicama zamijeniti novim, povoljnijim. Na temelju čega se barata o rastu BDP-a od pet posto potpuno je nejasno, barem ekonomski neukima. To je, matematički gledano, golemo povećanje stope rasta, da budemo precizniji otprilike udvostručenje sadašnje stope. Kojim ekonomskim aktivnostima će to biti ostvareno, izgradnjom kojih i kakvih tvornica, smanjenjem neobrađenih površina, snaženjem uslužnog sektora, ništa to nije razjašnjeno, a izgleda da su i oni mitski fondovi EU u ljeto 2016. godine nešto manje važni nego li u jesen 2016. godine. Bit će da se očekuje da građani sami, budući da će imati više novaca, toliko povećaju vlastitu potrošnju da rast BDP-a lansiraju na pet posto godišnje. Postavlja se jedno vrlo jednostavno pitanje: kriza je izbila 2008. godine, od tada su na vlasti bili Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Zoran Milanović, a navodno i Tihomir Orešković. Ako se tako lako postiže petpostotni rast BDP-a, ako se tako lako udvostručuje njegova stopa rasta, kako to da nikome od njih to nije uspjelo?

Dok je vrijeme valja upozoriti da su takva olaka obećanja itekako riskantna. Nije problem u eventualnoj neodgovornosti i neozbiljnosti onoga tko tako nešto nagovještava već kao gotovu stvar, nego u silnome razočaranju koje je prilično izvjesno ako se takav procvat na svim razinama – od osobne potrošnje do rasta BDP-a – ne dogodi. Pokojni guverner američke savezne države New York Mario Cuomo kazao je »kampanju vodimo u poeziji, a vladamo u prozi«. U ovoj kampanji poezije ima i previše.