Tek je nešto više od trećine kolovoza za nama, a već možemo proglasiti turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i posebno njegovog ruskog kolegu Vladimira Putina vanjskopolitičkim dobitnicima mjeseca. Njihovim ovotjednim sastankom u Sankt Peterburgu kriza u odnosima izazvana turskim rušenjem ruskog borbenog zrakoplova u studenom prošle godine je okončana. No, ono što vjerojatno brine mnoge političare i geostratege u zapadnim zemljama ne proizlazi iz same činjenice da je ta kriza gotova, nego mogućnost da je naglo otopljavanje odnosa između Rusije i Turske, nakon doista duboke krize, posljedica krize u odnosima između Turske i zapadnih zemalja koja je nakon neuspjelog vojnog udara od 15. srpnja zapravo samo produbljena.

Turski odnosi sa zapadnim zemljama, posebno SAD-om, u posljednje su dvije godine više puta zapadali u krizu. Turska je bila kritizirana u vrijeme opsade Kobanea zbog nevoljkosti u pružanju pomoći onima koji su se borili protiv Islamske države i branili grad (a za Tursku nije nevažno to što su to bili mahom Kurdi), tursko-američki odnosi su zbog sumnje zapadnih zemalja u odnos Erdoganova režima prema Islamskoj državi zapadali u krizu, tursko-američki odnosi su zapadali u krizu i zbog toga što su pojedine organizacije sirijskih Kurda za Amerikance prihvatljive za pregovaračkim stolom, a za Ankaru je riječ o teroristima. Mnogo veća kušnja tursko-američkim odnosima tek slijedi u slučaju vjerojatnog postupka izručenja Fetullaha Gülena, kojega Ankara smatra organizatorom propalog puča, iz Sjedinjenih Država u Tursku.

Odnosi između Turske i EU-a ionako nikada nisu bili srdačni. Ti odnosi uvelike ovise o stavovima pojedinih država o poželjnosti Turske kao članice Unije, a nakon gušenja puča ta je poželjnost za Turskom, ionako nevelika, dodatno splasnula i to ne zbog toga što je režim uspio slomiti puč nego zbog čistki koje nakon slamanja puča provodi. Istodobno ni Turska nije pretjerano entuzijastična kada je riječ o članstvu u EU-u, usprkos otvaranju jednog pregovaračkog poglavlja krajem lipnja. Erdogana primarno zanima ukidanje viza za turske državljane, a EU zanima da Turska i dalje zadržava izbjeglice na svom teritoriju i ne usmjeri novi veliki val izbjeglica prema europskim zemljama.

Sve to kalemi se na neuspješnu Obaminu politiku u tom dijelu svijeta (uz iznimku uspjeha u pregovorima s Iranom). SAD se pod Obamom povukao iz Iraka, da bi se u nešto manjoj mjeri ubrzo počele vraćati. U Siriji je Obama vodio smušenu politiku: malo je htio bombardirati Asada, pa je od toga odustajao, pa mu je malo snažno prijetio, pa i od toga odustajao da bi na koncu ostavio prazan prostor u koji je lakoćom ušla Rusija. Sada američka administracija ima golemih briga zbog Turske, tradicionalno bliskog saveznika i iznimno važne članice NATO-a kako zbog zemljopisnog položaja tako i zbog činjenice da je riječ o drugoj najvećoj vojsci članice NATO-a na čijem je teritoriju baza Incirlik koja se koristi za operacije američkog zrakoplovstva u Iraku i Siriji. Sve to raduje Putina. Dok je NATO jačao svoju poziciju prema Rusiji na njenoj istočnoj granici, snažeći svoje prisustvo u Litvi, Latviji, Estoniji i Poljskoj, Putin je, nakon što je izgladio spor s Erdoganom, uspio oslabiti (ne samo svojom zaslugom) NATO južno od Rusije, u za NATO neizmjerno važnoj Turskoj. Moskva nakon ovotjednog susreta nastoji iskoristiti novi vanjskopolitički dobitak i prikazati ga kao zabijanje klina između Turske i NATO-a, a ruski mediji već zaključuju da je Turska novi saveznik u misiji slabljenja Zapada.

Množe se upitnici nad Turskom. Pitanje je kojim će smjerom krenuti u unutarnjoj politici. Golemi mitinzi podrške Erdoganu održani su u nedjelju pod sloganom »za demokraciju i šehide«, a iako je demokracija prva imenica u sloganu, Erdoganova čistka ukazuje na to da bi se on mogao zaputiti prema stvaranju snažnog autokratskog režima. No, u ovom trenutku sve na Zapadu mnogo više zanima kojim će smjerom krenuti Turska u međunarodnim odnosima. Ovotjedno približavanje Rusiji nije prvo, prije 20 mjeseci Putin i Erdogan sastali su se u Turskoj i već je taj sastanak nagovijestio blisku suradnju dvije države koja je, kako se sada čini, tek privremeno prekinuta. Zapadne zemlje imaju malo aduta u rukama.

Vizni režim je nešto u čemu po svemu sudeći neće popustiti, od približavanja Turske Uniji do daljnjeg nema ništa, a Ankara se, shvativši da je SAD nemoćan u rješavanju regionalnih problema, okrenula Moskvi. Erdogan, pak, nakon svih problema može biti zadovoljan svojom bilancom. Prije 14 mjeseci činilo se da je nakon izbornog neuspjeha njegove stranke uzdrman. Samo nekoliko mjeseci kasnije ta je izborna »pogreška« na novim izborima ispravljena. Uspio je izgladiti odnose s Rusijom, normalizirati s Izraelom (uz američko posredovanje), slomiti puč, učvrstiti vlast, obračunati s gülenistima, za njega najopasnijim protivnicima, a kako stvari stoje, na kraju godine će moći reći da je uspio u nečemu što nije uspjelo niti jednom turskom predsjedniku prije njega – uvelike je emancipirao Tursku od Sjedinjenih Američkih Država.