Javnost ima skromna očekivanja od predsjednika HDZ-a. Zahtjevi su neveliki, zapravo potcjenjivački, baš kao da je predsjednik HDZ-a predsjednik kakvog omanjeg kućnog savjeta, a ne predsjednik najmnogoljudnije stranke u Hrvatskoj koja je ili na vlasti ili u niskome startu čeka da preuzme vlast. Skromna očekivanja javnosti od budućeg predsjednika HDZ-a evidentna su posljednjih dana, svakako otkako je Andrej Plenković najavio da će se kandidirati za predsjednika stranke.

Javnost, ili barem dio javnosti koju konstruira dio medija, od predsjednika HDZ-a očekuju, sudeći po svemu što se piše o Plenkoviću, da taj čovjek ne bude divljak. I već ako nije divljak, dobro je jer odmah je fin i moderan. Dio je javnosti oduševljen je time da predsjednik HDZ-a (ili kandidat za predsjednika) ima manire, da nas u bijelome svijetu ne sramoti. Oduševljenje vlada time što predsjednik HDZ-a (ili kandidat za predsjednika) zna koristiti pribor za jelo na radnim večerama čelnika Europske unije ili sastancima Europske pučke stranke. Zna čovjek iz kakve se čaše pije vino, iz kakve voda, a svoju uglađenost dokazuje, valjda, time što odlično razabire nož za ribu od noža za meso, i još njima zna baratati. Kao velika komparativna prednost predsjednika HDZ-a (ili kandidata za predsjednika) ističe se njegovo odlično znanje stranih jezika. Zbog Sanaderovog znanja stranih jezika Miomir Žužul je, i to kao ministar vanjskih poslova, plakao od sreće 2004. godine, a sada se kao dokaz uljuđenosti i sposobnosti orijentacije u velikome svijetu navodi Plenkovićevo znanje stranih jezika (Kosor i Karamarko nisu bili poželjni predsjednici HDZ-a za dio javnosti već i zbog svoje lingvističke inferiornosti spram Sanadera i Plenkovića).

Sve to, to zadovoljstvo činjenicom da je predsjednik HDZ-a pravi ako je po mjeri i sudu javnosti pristojno odgojen čovjek, trebalo bi po logici stvari ići na živce prije svega članovima i biračima HDZ-a. Jer isticanje takvih osobina u prvi plan (a takve osobine ima golem broj ljudi u ovoj zemlji, mnogi od njih nikada nisu glas dali HDZ-u) je potcjenjivanje i omalovažavanje tih ljudi.

Nasuprot predsjedniku HDZ-a (ili kandidatu za predsjednika) javnost takve zahtjeve ne postavlja predsjedniku SDP-a. Njega nitko ne pita za ribu (pa mora sam govoriti o tuni plavoperki) niti je ikoga briga razlikuje li nož za ribu od noža za meso, zna li iz kakve čaše se pije vino, a iz kakve voda. Od njega se očekuje da bude jasno ideologijski definiran, a to ne definiraju članovi stranke (njih je,navodno, oko 37.000) nego to definira javnost, mediji i male ljevičarske stranke. To dovodi predsjednika SDP-a u nepriliku jer bi morao biti jasno osviješten moderni ljevičar, socijaldemokratskih nazora, uz to svakako i marksist, ali i na tragu trećeg puta i Tonyja Blaira i Gerharda Schrödera, ujedno pristalica Aleksisa Ciprasa i simpatizer Podemosa, zagovornik snažne i socijalne države koji će ograničiti divljanje neoliberalnog kapitalizma i zagovornik privatne poslovne inicijative koja će se nesputano razvijati na dobrobit cijele zajednice, a tu je svakako i neizostavni set ljudskih prava.

Predsjednik HDZ-a je čim se zna ponašati poput Plenkovića ili Sanadera (iz dana njegove neupitne slave) heroj. Predsjednik SDP-a je čim ne ispunjava sve navedene uvjete (a to je samo dio) za znatan dio ljevičarski orijentiranih građana izdajnik.