Nekoliko se tjedana raspravljalo o političkoj sudbini Tomislava Karamarka, zatim je tome prošloga tjedna pridodana rasprava o političkoj budućnosti Tihomira Oreškovića, a trenutačno se čini da obojica, svaki na svoj način, pripadaju političkoj povijesti Hrvatske dok je sve izvjesnije da su pred hrvatskim biračima izbori. Dapače, zahtjevi da izbori budu što je moguće prije, već u srpnju, dolaze s politički sve relevantnijih adresa.

HDZ nastoji ostvariti »preslagivanje« i zadržati se na vlasti jer mu izbori, u srpnju ili rujnu svejedno je, naprosto ne odgovaraju. Kako sada stvari stoje kasniji izbori i HDZ-u manje odgovaraju nego raniji jer, nastavi li ovim tempom, ta će stranka, samo dopusti li vremenu da uradi svoje, postići rekordno visoku omrazu. Problem HDZ-u su i raniji izbori i to zato što HDZ u ovome času naprosto ne može znati kakvu bi kampanju vodio i kako bi ju vodio.

Ponavljati priču koju smo slušali prije nekoliko mjeseci, u listopadu i početkom studenoga prošle godine, je besmisleno. Nikakve priče o borbi protiv Jugoslavije i Jugoslavena, komunista, neokomunista naprosto neće imati ni izbliza onoliki učinak koliki su imale na dio desnog biračkog tijela tada, a voditi takvu kampanju u ljeto ili jesen 2016. godine značilo bi uspješno se izboriti za glas Pere Ćorića, glavnog tajnika HSP AS-a, koji vodi siloviti boj protiv neokomunista i srodnih im prikaza. Glas Pere Ćorića, pak, i nije neki zalog za izborni uspjeh.

HDZ će teško svoju kampanju temeljiti i na kritici vlasti kao ekonomski neuspješne. Ipak postoji razdoblje od gotovo četiri i pol mjeseca (do izbora i više) u kojem na vlasti nije Kukuriku koalicija. Mogao bi se HDZ dičiti uspjehom BDP-a u prvom kvartalu (dijelom si i formalno taj uspjeh može pripisati prošla Vlada jer ipak nešto više od tri tjedna prvoga kvartala bila na vlasti), može se po istoj osnovi dičiti i drugim pozitivnim ekonomskim parametrima, ali se ne može dičiti time što je nestabilnost Vlade (o čijoj stabilnosti skrbe ministri HDZ-a kako nas je ovih dana izvijestio ministar vanjskih i europskih poslova i međunarodni tajnik HDZ-a Miro Kovač) rezultirala povećanjem kamate na namjeravana inozemna zaduženja do razine da je zaključeno da je bolje ne zaduživati se. Upitno je i s kime bi HDZ nastupio na izborima, kakvu bi koaliciju uspio složiti.

Velika, široka i raznorodna koalicija s kojom je izašao na izbore 8. studenoga danas je nezamisliva. HSS je prošlost takve koalicije, a HSLS je posljednjih dana iščezao, niti ga je vidjeti, niti ga je čuti. To, pak, znači da bi HDZ-ova koalicija bila svedena isključivo na desno krilo, HSP AS, Hrast, možda još desniji dio krila HČSP, a njima bi trebalo pridodati i krilo bez kojega se i može, a to je BUZ. Kad se sve zbroji jasno je da HDZ ne zna kakvu bi kampanju mogao voditi, a manevarski prostor mu je, nakon što je smanjio vlastiti koalicijski potencijal, znatno sužen.

SDP je u mnogo komotnijoj poziciji. U kampanji naglasak ni u kojem slučaju ne bi bio na tome kako je vladala Kukuriku koalicija, a SDP bi se mogao dičiti uspješnim ekonomskim pokazateljima ostvarenim pri kraju njihova mandata i time, a što uopće nije nevažno, da se u vrijeme kada su oni bili na vlasti država zaduživala po kamati od tri posto, a sada bi se mogla zaduživati po kamati od pet posto. SDP se ne bi morao upuštati ni u ideološke bojeve, raspravu o Zlatku Hasanbegoviću i sličnim temama, jer bi mu sama rasprava o nesposobnosti i nefunkcionalnosti sadašnje Vlade bila dovoljno uporište za kampanju.

SDP bi morao razriješiti pitanje širine predizborne koalicije, bi li istrčao u istom sastavu kao na prošlim izborima (s HNS-om, HSU-om, Laburistima i, eventualno, dvije male stranke kao što su AHSS i ZDS) ili bi njegov sastav bio donekle promijenjen. To bi uvelike moglo ovisiti o poziciji HNS-a  i tome hoće li ta stranka odlučiti izaći na izbore izvan okrilja SDP-a. U potonjem bi slučaju HNS mogao postati stožerna stranka manje koalicije u koju bi mogao privući HSS i HSLS. IDS nije pretjerano važan u predizbornoj koalicijskoj matematici jer ta stranka može računati na tri mandata u svakom slučaju, a ta bi tri mandata u postizbornom prebrojavanju unijela u lijevu, SDP-ovu, grupaciju.

Formiranje eventualne druge koalicije, oko HNS-a, moglo bi olakšati kampanju SDP-u. Malo je vjerojatno da će ikoja stranka/koalicija uspjeti ostvariti rezultat Kukuriku koalicije iz 2011. godine, a iskustvo teškog sastavljanja (i očito ništa manje mučnog rastavljanja) vlade nakon prošlih izbora nagnat će stranke/koalicije (a na to bi ih trebala nagnati i javnost) da u kampanji kažu s kime, eventualno, žele koalirati nakon izbora, a s kime ne žele. Bez ove druge, manje koalicije, SDP teško da bi ikoga mogao javno prozvati kao poželjnog koalicijskog partnera, samostalno ili u smanjenoj koaliciji u odnosu na prošlogodišnju ne može osvojiti 76 mandata, a Most bi nakon sljedećih izbora kao koalicijski partner u najboljoj varijanti za bilo koga mogao biti tek nužno zlo. Nastavi li ovako, HDZ bi mogao biti sretan bude li uopće u poziciji da razmišlja o potrazi za koalicijskim partnerom.