Oslobađajuću presudu Vojislavu Šešelju tek treba pročitati, ali već ono što je kazao predsjedavajući Raspravnog vijeća Haškog suda Jean-Claude Antonetti daje dovoljno materijala za razmišljanje. Osvrnimo se na dvije teze suca Antonettija. Prva je tvrdnja dvoje od troje sudaca Raspravnog vijeća da je velika Srbija, kako ju je zastupao Vojislav Šešelj, bio izvorno politički, a ne zločinački plan, odnosno politički projekt, a ne zločinački čin. Izvorno ideja stvaranja velike Srbije (baš kao i svaki velikodržavni plan) jest politički plan (valja se prisjetiti koliko je devedesetih godina u hrvatskoj javnosti česta bila sintagmna »velikosrpska politika«), ali taj politički plan (baš kao ni jedan velikodržavni politički plan, kako pokazuje povijesno iskustvo) nije moguće ostvariti bez zločina, i to prilično masovnih i brutalnih, onih u kojima stradaju civili i svi oni koji nisu dio nacije koja bi htjela biti velikom. Dakle, sud je već u ovom slučaju naprosto pobrkao lončiće. Umjesto da se bavi posljedicama politike, on samo što se nije bavio teorijskim izvorima velikosrpske politike, malo Garašaninom, malo Moljevićem. Mjerilo neke politike primarno su njeni rezultati, ne motivi (iako je u slučaju velikodržavlja i motiv mnogima, svima koji su objekti tog velikodržavlja, itekako sporan i neprihvatljiv). To su sudac Antonetti i njegov kolega Niang smetnuli s uma. 

Prihvaćanje teze kako su ju prihvatili Antonetti i Niang može imati znatne posljedice. Nije velikosrpska ideja jedina ideja takve naravi koja postoji u Europi. Postoji i velikohrvatska, itekako je živahna velikomađarska, na valu buđenja desnice u Njemačkoj nikoga ne bi trebalo čuditi da se razbukta velikonjemačka, reklo bi se da Putinu nije mrska velikoruska ideja. Što će zagovornici tih ideja zaključiti čitajući presudu Šešelju? Bit će da će zaključiti kako u ostvarenju svoje ideje mogu raditi što god hoće jer njihova je ideja politička ideja, a ne može biti zločinački čin. I zatraži li netko za koji tjedan, mjesec ili godinu da Wroclaw ponovno bude Breslau ništa mu se ne bi smjelo prigovoriti, barem ne oni koji se slažu s oslobađajućom presudom Šešelju i tumačenjima koja sam od Antonettija čuli. 

Druga teza je brutalnija i ciničnija od prve. Govore koje je Šešelj držao, uz ostalo i govor u kojem je kazao da se ni jedan ustaša ne smije živ izvući iz Vukovara (pri čemu je jasno da pojam »ustaša« Šešelj tumači vrlo ekstenzivno, a čak i da ga tumači doslovno nije na njemu da sudi), sud smatra moralnim bodrenjem i to moralno bodrenje ne dovodi u vezu sa zločinima koje su, moralno obodreni, nakon što su čuli te govore počinili Šešeljevi dobrovoljci. Vukovar i Zvornik dva su najzloglasnija slučaja moralnog bodrenja. Osim što je potpuno nejasno kako odrastao čovjek, po pretpostavci biće obdareno razumom, ne uspijeva dokučiti uzročno posljedičnu vezu između takve vrste motivacijskoga govora vlastitim dobrovoljcima i posljedice govora, takvim stavom Haški sud, odnosno dva njegova suca, odbacili su gotovo sedam desetljeća prakse međunarodnog sudovanja za ratne zločine. Na međunarodnim se sudovima huškanje na počinjenje ratnog zločina, a upravo to je ono što je, uz ostalo, činio Šešelj, itekako kažnjavalo. Sud u Nürnbergu osudio je na smrt Juliusa Streichera, nacista, izdavača antisemistkog časopisa Der Stürmer u kojem je prakticirao toliko oduran antisemitizam da je to čak i nekim nacistima bilo gadljivo. Obješen je, gle čuda, zbog onoga što bi se rječnikom suca Antonettija nazvalo moralnim bodrenjem. Ima i suvremenijih primjera. Međunarodni kazneni sud za Ruandu sa sjedištem u tanzanijskoj Aruši izrekao je dvije kazne doživotnog zatvora novinarima koji su pozivali slušatelje da poduzmu akcije protiv Tutsija. Najvećom mogućom kaznom kažnjeni su Hassan Ngeze i Ferdinand Nahimana. I to nije sve Jean Bosca Barayagwi, također novinar koji je moralno bodrio, osuđen je na 35 godina zatvora. Svi su oni radili na zloglasnom radiju RTLM, svi su oni pozivali na ubojstva, svi su oni poticali natjecanje u disciplini »tko će ubiti više« i svi su oni na koncu osuđeni. 

Takvo tumačenje moralnog bodrenja dolazi u doista zao čas. U Hrvatskoj se zbiva društvena regresija, mržnje drugog i drugačijeg sve je više, tolerancije sve manje, skandira se što kome, pa i potpredsjedniku Sabora, padne na pamet. Svi sljedbenici Šešelja, ali i svi primjerice neoustaše u Hrvatskoj mogu biti zadovoljni ovakvom presudom. Pitanje je jesu li nakon nje mogući govor mržnje i pozivanje na počinjenje kaznenog djela ili je tek riječ o moralnom bodrenju.