Poljska je nedavno usvojila izmjene Zakona o Institutu nacionalnog sjećanja koji je izazvao trvenja u odnosima s Izraelom i Sjedinjenim Državama. Za korištenje fraze »poljski logori smrti« (umjesto točne fraze »nacistički logori smrti«) predviđena je globa ili kazna zatvora do tri godine. Za pripisivanje (su)odgovornosti poljskom narodu i državi za zločine koje su počinili Nijemci (odnosno nacisti) provodeći holokaust zapriječena je ista kazna. Mnogi smatraju da se time želi izbjeći rasprava o tome da su i Poljaci (neki) sudjelovali, neki prisilno, neki dragovoljno, u holokaustu, te da se time, bez obzira na određene zakonske iznimke, ograničava sloboda govora.

Ono što Karczewski traži od Poljaka, od kojih mnogi i nisu državljani Poljske, jest ne samo da se pridržavaju tog zakona nego i da ga provode prijavljujući tko zna koga zato što je kazao ili napisao nešto što je po službenoj procjeni sadašnje poljske vlasti nepoćudno o Poljacima ili Poljskoj, a to ga da provode traži baš zato što su Poljaci. Dakle, on sve Poljake, u domovini i iseljeništvu doživljava kao monolitnu krvnu zajednicu. Reklo bi se, Poljaka je mnogo, ali krvna grupa im je samo jedna, poljska.  Istina, on u tom pismu ne definira poljsku naciju kao krvnu zajednicu, već kao zajednicu ujedinjenu jezikom, kulturom i poviješću, a ta ujedinjenost mora se manifestirati time da svi Poljaci izvan Poljske brane dobar glas Poljske. Nešto slično je kroz Kominternu prije devedesetak godina od komunista tražio Staljin. Svi su komunisti izvan Sovjetskog Saveza morali raditi u interesu prve proleterske države na svijetu, jer i oni su bili, ili trebali biti, monolit.

Drugi koji je govorio o nacijama kao monolitima, bit će baš onako nepronično crnima kao što je onaj monolit iz Kubrickove »2001.: Odiseje u svemiru«, jest predsjednik Srbije Aleksandar Vučić za vrijeme svog dvodnevnog boravka u Hrvatskoj. On je uporno tumačio, kao neupitnu istinu, da imamo (Hrvati i Srbi) potpuno različite poglede na ratna zbivanja. To da su pogledi različiti nije tajna, to da su potpuno različiti nije točno, to da svi s jedne strane misle identično nije istina, baš kao što nije istina ni da svi s druge strane misle identično. Primjerice, potpuno je jasno da Boris Tadić, o Sonji Biserko da i ne govorimo, ima potpuno drugačije stavove o zbivanjima devedesetih nego što ih ima Vučić. Nije tajna ni da u Hrvatskoj ne gledaju svi isto na ratna zbivanja, bez obzira na dominantni narativ. U korijenu onoga što Vučić promovira, a to je da svi Srbi imaju misliti identično o Domovinskom ratu (pa valjda i oni koji su se, a bilo ih je i u Vukovaru, borili u sklopu jedinica Zbora narodne garde, odnosno Hrvatske vojske i MUP-a), jer, valjda on tako misli, svi Hrvati o tome misle identično,  nije ništa drugo nego želja da se nacija pretvori u monolit ne bi li se zatrla svaka mogućnost rasprave o temama koje uznemiravaju, a to su prije svega, barem na ovim prostorima (a čini se da je i u Poljskoj sve sličnije) povijesne teme. Iza toga se ne krije ništa drugo nego pokušaj zatiranja slobode javnog iskazivanja misli stavova, samim tim i propitivanja nečije vlasti, Vučićeve ili Karczinskog svejedno je, ne bi li se bezbrižno vladalo.