Predsjednika Srbije Aleksandra Vučića za vrijeme njegova dvodnevnog posjeta Hrvatskoj (a i uoči tog posjeta) jako je živciralo što ga se u hrvatskim medijima naziva četnikom. Više je puta javno govorio da mu nitko u široj porodici nije bio četnik. Istina, kakve to ima veze s tvrdnjama da je on četnik, ili da je to bio u svojim mlađim danima, doista nije jasno. Pa, može netko biti i prvi četnik u svojoj porodici. Dapače, Vučića to nije tek samo smetalo, on je sve te izjave, tekstove, transparente doživljavao i kao uvrede.

Na konferenciji za novinare u Vrginmostu retorički je zapitao »bahati četnik nije kleveta i uvreda?«, a iz intonacije te rečenice jedino što se moglo zaključiti jest da on takve tvrdnje smatra uvredljivim i klevetničkim i da čovjeku naprosto smeta kada za njega kažu da je četnik, k tome još bahati. Doduše, samo nešto više od sat vremena prije toga, to što ga se titulira četnikom je nešto drugačije tretirao. Jedna žena požalila mu se na susretu s mještanima u Vrginmostu na niz problema koje ima – od zdravstvenih do socijalnih – a požalila mu se i zato što za nju govore da je četnik. On joj je odgovorio da umire od smijeha kada o njemu govore da je četnik.

Vučiću se u Hrvatskoj na koncu dogodilo ono što je neizbježno – nije mogao pobjeći od svoje vlastite prošlosti. Odgovarati na pitanja o govoru održanom u Glini 1995. godine nije htio, izraziti se o samom sadržaju tog govora je uporno odbijao, sve je pokušao podići na poopćivu razinu prema kojoj svaka strana – hrvatska i srpska – ima potpuno drugačije tumačenje zbivanja iz devedesetih godina prošloga stoljeća, iako ga o tome nitko ništa nije pitao. U tom je govoru doista, štogod on govorio o tome danas, govorio o velikoj Srbiji. Govorio je i o tome da Glina više nikada neće biti hrvatska, da Banija više nikada neće biti hrvatska i još koješta.

Čovjek koji se danas vrijeđa kada se o njemu govori kao o četniku, u to je doba bio istaknuti član Srpske radikalne stranke, dapače devet je godina bio i stranački generalni sekretar. Na čelu te stranke bio je Vojislav Šešelj, četnički vojvoda, čovjek koji nikada nije skrivao da je četnik, da je njegovo djelovanje prožeto četništvom, da okuplja i formira četničke jedinice koje šalje u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, i svega toga se Šešelj nikada nije stidio nego se time ponosi. Nakon stranačkog raskola, napuštanja stranke i formiranja nove Srpske napredne stranke, kojoj je Vučić danas predsjednik, za prvoga je predsjednika izabran Tomislav Nikolić, također četnički vojvoda. Osim što je četnički vojvoda, taj je bivši predsjednik Srbije u vrijeme kada je bio na toj dužnosti na opasku da u Narodnoj skupštini još ima zagovornika granične linije Karlobag-Karlovac-Virovitica kazao da je to legalna politička opcija. Dakle, politička opcija koja svojata cijelu jednu susjednu državu (Bosnu i Hercegovinu) i velike dijelove druge (Hrvatske) je za njega sasvim legalna.

Da ukratko rezimiramo oko Vučića i njegove političke prošlosti: on je od 1993. (kada se učlanio u Srpsku radikalnu stranku) do 2012. godine (kada je Nikolić prestao biti, a on postao predsjednik Srpske napredne stranke) bio član stranaka kojima su na čelu bili četnički vojvode, ali on, eto, nije četnik, a kao što nas je višekratno obavijestio, ni cijela njegova obitelj nema nikakve veze s četnicima i četništvom.

No, ako je to doista tako, ako je Vučić na spomen toga da je četnik uvrijeđen, ako smatra da je pisanje o njegovoj prošlosti u hrvatskim medijima, a da se pri tome spominje imenica »četnik« i kontekstualno veže s prezimenom »Vučić« i imenom »Aleksandar«, hajka i haranga, zašto mu je tako teško i mrsko govoriti o onome što je govorio u Glini. Ili to možda nije govorio on, možda je to bio neki četnik?