Tkogod poželi može na Youtubeu pogledati dnevnik Jugoslavenske radiotelevizije emitiran 31. prosinca 1967. godine. Bilo je to vrijeme zajedničkog, federativnog dnevnika. Radi se o dosadnom novinarsko-uredničkom proizvodu koji ima jednu važnu poveznicu s našom sadašnjicom. Tada je u jeku bila privredna reforma započeta 1965. godine i nakon prvih uspjeha 1967. godine pokazivala je znakove ozbiljnog zamora. Dnevnički komentator, zadužen za ekonomsko stanje, na Staru je godinu gledateljima objavio da sutra za privrednu reformu počinje ključna faza. »Sutra« je bila sretna Nova 1968. godina, reforma je ušla u svoju ključnu fazu, te je godine dodatno lipsala da bi na kraju početkom sedamdesetih godina zamrla. Ta je 1968. godina za mnogo toga bila ključna, ali ne i za privrednu reformu. 

 Nešto slično možemo očekivati u sljedećoj godini, a iz toga bi se, pak, dalo zaključiti da smo objekti vječnog vraćanja istog. Nadati nam se, s bitno drugačijim rezultatom. Sljedeće bi godine trebali svjedočiti ključnim ekonomskim poboljšanjima, trebali bismo vidjeti rezultate rada i promjena što ih je inicirala Vlada u ovoj godini. Taj bi se ove godine pripremljeni instrumentarij vrlo brzo trebao dopuniti zakonom o strateškim investicijama koji bi trebao pojednostavniti procedure i ubrzati realizaciju investicija. BDP koji je i ove godine u minusu trebali bismo zamijeniti BDP-om u plusu. Istina, nije jasno koliki će taj plus biti. Raspon je prilično velik – od 0,3 posto koliko predviđa HNB do 1,8 posto koliko predviđa Vlada. 

  Da bi se to postiglo, jer situacija je teška i ozbiljna, guverner HNB-a Boris Vujčić, u intervjuu za Banka magazin poziva »na politički i općedruštveni konsenzus oko glavnih ciljeva i načina njihovog ostvarivanja. Barem među najrelevantnijim društvenim i političkim snagama«. Ako nam o tom konsenzusu ovisi uspjeh, nada nam je slabašna. Konsenzus oko glavnih ciljeva postoji. Svi žele manje nezaposlenih, više zaposlenih, ekonomski rast, smanjenje proračunskog deficita, ekonomske promjene koje će osigurati i dugoročnu socijalnu stabilnost. 

 Međutim, oko načina njihovog ostvarivanja, pa ni među najrelevantnijim društvenim i političkim snagama dogovora nema, a teško je zamisliti i da će ga biti. Pokazali su to ovogodišnji odnosi između Vlade i dijela sindikata. Pokazali su to i ovogodišnji odnosi unutar stranaka Vlade i razmirice već o ideji uvođenja poreza na nekretnine. Radi li se o sukobu taktičke razine ili strateške naravi vidjet ćemo za koji mjesec kad mine javna rasprava o tom zakonu. Odnosi Vlade i poslodavaca često su ove godine bili nesrdačni, a vlast i opozicija shodno demokratskim navikama očekivano su suprotstavljene, pa i sukobljene. Konsenzus ne samo oko ciljeva, nego i o načinima, bio bi dobrodošao i pomoću njega bi se mnoge promjene lakše provele. Budući da je u društvu koje je toliko podijeljeno usitnjenim interesima konsenzus o načinima gotovo nemoguće postići, možda i najveća greška Vlade bila bi gubljenje vremena na nešto tako teško dostižno. U tom bi slučaju vjerojatnost da dodatno lipsamo, kao reform(n)e 1968. godine, samo povećali.