Slovenski prosvjednici postigli su prvi konkretan uspjeh – mariborski gradonačelnik Franc Kangler dao je ostavku. Na dužnosti ostaje do 31. prosinca, a već je zamolio nadležne vlasti da raspišu izbore.

U Sloveniji se zbiva nešto što je potencijalno vrlo opasno. Nije problem u tome što nezadovoljni ljudi prosvjeduju. Problem je u tome što, sudeći prema stavovima prosvjednika, nema više nikakvog autoriteta u državi sa sunčane strane Alpa.

Prosvjeduje se protiv vlasti, opozicije, lokalne vlasti, sudova, velikih tvrtki; nema više autoriteta, traži se odstupanje svih i svega. Najdalje je u svojim zahtjevima otišlo onih 400 Jeseničana koji su tražili zatvaranje svih koji su odgovorni za propast hokeja u Jesenicama.

To da su na udaru baš svi autoriteti i jest ono što je opasno – ako svi oni odstupe ili budu otjerani (a u slučaju mariborskog gradonačelnika nemalu ulogu odigrale su i prijetnje njegovoj obitelji) – što će ostati i tko ili što će popuniti prazninu?

Slovenski su prosvjedi mnogo snažniji i brojniji od sličnih prosvjeda koji su početkom prošle godine organizirani u Hrvatskoj i u kojima je kao predvodnik u javnosti figurirao ne naročito artikulirani Ivan Pernar. 

Utoliko je riječ o potencijalno opasnijoj situaciji. Nije jasno što se iz toga sve može izroditi, ali društvo u kojem solidan dio građana delegitimira sve institucije naprosto nije zdravo društvo.

Slovenski se društveni i ekonomski model urušio ne samo zbog dugotrajne krize, nego zbog korumpiranosti samog sustava u kojemu su političari sudjelovali u stvaranju i upravljanju golemih tvrtki poput Istrabenza ili Pivovarne Laško.

Pretpostavka funkcioniranja i opstanka svakog minimalno demokratskog sistema je minimalno povjerenje u njega. Da je sistem u Sloveniji u dubokoj krizi potvrđuje podatak o samo 41 posto izašlih na drugi krug predsjedničkih izbora. 

Zbivanja u Sloveniji donekle podsjećaju na studentski bunt 1968. godine, odnosno neke elemente toga bunta. I tada su se studenti pobunili protiv autoriteta, ali pobuna protiv autoriteta sastavni je dio odrastanja, a u Sloveniji se ne bune samo mladi.

Pariški su studenti policiju gađali granitnim kockama koje su iščupatli iz pločnika i tako je nastao pojam depavementizacija. To isto čine i slovenski prosvjednici. Pariške su vlasti nakon smirivanja stanja barem to jednostavno riješile – naprosto su dotadašnje granitne kocke zamijenile asfaltom.

Znamo kamo je studentska 1968. odvela: u pojačanu borbu za ženska prava i nastanak ekološkog pokreta, ali i u radikalno-ljevičarski terorizam poput onoga Grupe Baader-Meinhof. 

Da u Sloveniji sadašnjost ne miriše na dobro potvrdio je i Boris Pahor, književnik i glavna zvijezda ovogodišnjeg pulskog sajma. Čovjek koji će na godinu napuniti stoljeće življenja izjavio je »moram priznati da me strah«, a kada to izgovori čovjek koji je preživio nacističke koncentracijske logore onda to ima specifičnu težinu.