HDZ je, čini se, odlučio voditi oporbenu antipolitiku. Nije problem u tome što je najsnažnija opozicijska stranka protivna vlasti, problem je u tome što je ona protivna zato da bi bila protivna, a u konačnici je protivna i sebi samoj. HDZ-ovo protivljenje na nekim bitnim prijedlozima vladajuće koalicije djeluje larpurlartistički i prilično nesuvislo. 

   U tjednu za nama HDZ je zatražio ostavku ministra obrazovanja, znanosti i sporta Željka Jovanovića. Izravni povod su zbivanja u srednjoj školi »Braća Radić« Kaštel Štafilić – Nehaj u koju je ravnatelj upisao 42 učenika iako nisu imali dovoljno bodova za upis.

Dakle, HDZ traži ostavku ministra zato što je u ovom slučaju sve radio po zakonu. Čovjek bi, da je kojim slučajem samo malo zloban, još pomislio da se u novom Karamarkovom HDZ-u njeguje titoistički duh jer ipak se Brozu pripisuje naputak sucima da se ne trebaju zakona držati kao pijan plota.

Očito je da se zakona kao pijan plota ne bi trebao držati niti ministar Jovanović, a ako ih se već drži, onda mu je najpametnije da što je moguće prije časno odstupi. 

  Dužnosnici HDZ-a žestoko su kritizirali i podjelu Hrvatske na dvije statističke regije. Načelno, sve bi s tom kritikom bilo u redu, nigdje nije zapisano da se opozicionari moraju slagati s takvom podjelom, samo da HDZ sam nije predlagao podjelu Hrvatske na – dvije statističke regije.

HDZ se oštro protivi i ideji davanja autocesta u koncesiju, iako je svojedobno upravo ta stranka razmatrala tu mogućnost. Kvartet zatvara sporazum o granicama između Hrvatske i Bosne i Hercegovina kojega su uglavili predsjednik države i HDZ-a Franjo Tuđman i njegov bosanskohercegovački kolega Alija Izetbegović, a ratifikaciji kojega se današnji nasljednici Franje Tuđmana oštro protive. 

   HDZ neće daleko dogurati s politikom da se nužno i uvijek mora biti protiv svega što vladajući predlažu. Iz ova četiri nabrojana slučaja dojam je jednostavan i za najsnažniju oporbenu stranku prilično porazan: protive se provedbi zakona i protive se samima sebi, odnosno vlastitoj prošlosti.

Da je HDZ stranka koja u posljednje vrijeme ima problema sa zakonom poznato je, ali da ima problema s vlastitom prošlošću, e to je ipak novotarija. To je zapravo vrlo opasna rabota, jer negiranjem vlastite prošlosti negira se stranački kontinuitet. 

  Kontinuitet je jedno od bitnih obilježja demokratskih sustava, a ako se negira vlastiti kontinuitet poništava se i vlastita demokratičnost. Drugim riječima, negiranje vlastite prošlosti i vlastitog kontinuiteta nije ništa drugo nego revolucionarna metoda, a upravo su revolucionari ti koji smatraju da vrijeme počinje od njih i od »sada«, dok ono »prije«, ako uopće i postoji, ne treba uvažavati jer je nužno pogrešno.

Eh, sad ako Karamarko, koji se nastoji profilirati i kao prvak borbe protiv komunizma u Hrvatskoj više od dva desetljeća nakon njegova rušenja, želi da ga se smatra revolucionarom, onda, i samo onda, u politici koju trenutačno demonstrira HDZ ima logike.