Tko prvi djevojci, njemu djevojka. Djevojka se u ovom slučaju koji traje posljednjih tjedana zvala Ukrajina, a brzina nije bila jedini odlučujući faktor.

Trebalo je, naime, prvi dotrčati do Ukrajine i to sa zadovoljavajućom svotom dolara ili eura izraženom u 11 znamenki, smanjenom cijenom plina za trećinu i ugovorom o ukidanju trgovinskih ograničenja.

Ukrajina je bila poprište na kojemu su svoje snage odmjerili Rusija i Europska unija, a u ovoj rundi pobijedila je Rusija. EU je ponudila sporazum o pridruiživanju i 610 milijuna eura.

Rusija je ponudila spas od bankrota i izjavu predsjednika Vladimira Putina kojoj se baš i ne mora do kraja vjerovati a glasi da Rusiji nije cilj držati Kijev podalje od Unije. 

   Europska unija želi što više u svoju orbitu privući Ukrajinu i tako ju izbaciti iz ruske interesne sfere. S druge strane Rusija želi da Ukrajina bude što čvršće vezana uz nju (proteklih se godina pokazalo da Moskva itekako može utjecati na političke procese u Ukrajini) jer time je i politički utjecaj Europske unije ipak nešto dalje od Moskve.

I dok Rusija može slaviti svoju pobjedu u velikoj rundi i borbi teške kategorije oko Ukrajine, Europska se unija može tješiti uspjehom u bantam kategoriji i sporazumima o pridruživanju koji su koncem studenoga potpisani s Gruzijom i Moldovom. 

  U korijenu aktualnog odmjeravanja snaga mnogo su dublji povijesni odnosi između Rusije i Europe (koja se danas pogrešno i pojednostavljeno poistovjećuje s Europskom unijom). Rusija je solidan dio europske povijesti proživjela živeći paralelan život pored Europe.

Otkako je zakoračila u Europu, u vrijeme Petra Velikog, niti Rusija zna što bi s Europom, niti Europa zna što bi s Rusijom. Riječ je o nekoliko stoljeća uzajamnog nepovjerenja koje se danas prelama oko Ukrajine, koju Rusija tretira kao svoje predvorje, a Europska unija bi ju htjela tretirati posljednjom točkom na putu do Rusije, dakle najistočnijom točkom europske civilizacije.

Za to nepovjerenje razloga ima mnogo: u posljednjih tristotinjak godina Rusija je često bivala ugrožena sa zapada (od Šveđana, Napoleona, Nijemaca), a ni s druge strane povijesnog sjećanja nema mnogo razloga za ugodna prisjećanja.

U ovome slučaju odmjeravanju snaga pripomogla je i sama Ukrajina i činjenica da je riječ o slaboj državi u kojoj je proces nacionalne integracije daleko od završenog i čije stanovništvo, bez obzira na stotine tisuća prosvjednika u Kijevu, raspolućeno između onih koji bi bili bliski s Rusijom i onih koji bi bili blski s EU.

Proeuropske snage nisu ni izbliza toliko snažne kako bi se moglo zaključiti iz kijevskih prosvjeda. Većina stanovnika Ukrajine i dalje navodi ruski kao prvi jezik (iako se omjer posljednjih godna mijenja u korist ukrajinskog), a neki od njih se kad vide nešto što je napisano na ukrajiskom smiju smatrajući ga jezikom neukih seljaka. 

  Ukrajina nije poprište obnove hladnoratovskih matrica sukoba. Ona je poprište sukoba onoga što je Lenjin nazvao najvišim stadijem kapitalizma, a to je imperijalizam.

Njime EU nastoji smanjiti rusku moć, a njime Putin koliko je to moguće želi obnoviti moć Sovjetskog Saveza čiji je raspad prije nekoliko godina okarakterizirao najvećom geopolitičkom katastrofom u 20. stoljeću.

U ovoj rundi EU je dala do znanja da se nije spremna financijski iscrpljivati i nadmetati kao na kakvoj licitaciji. Rusija, zasad, ne pita za cijenu.