U ovo predblagdansko vrijeme konačno se i zaglušujuća referenduma buka utišava. Nadati nam se da ćemo to razdoblje jednoga dana pamtiti kao kakvu poplavu, koja jest prijetila, ali čije posljedice na koncu neće biti katastrofalne.

Referendumsku se rijeku namjerava vratiti u korito, a konačno će se izgraditi nasipi i odteretni kanali. Nakon ustavnih promjena valjda će nam odredbe o referendumima biti nešto suvislije, a valjda će već jednom i ministar uprave Arsen Bauk javnosti na raspravu podastrijeti novi Zakon o referendumu.

Radnu skupinu koja se trebala baviti i tim pitanjem formirao je još 2. travnja 2012. godine. Dakle, vremena je bilo i više nego dovoljno, a znakova upozorenja i previše. 

   Pravno uređenje referenduma, a to znači i uvođenja niza, po svemu sudeći razumnih, ograničenja, umanjit će vrijednost omiljene direktnodemokratske igračke.

Građanska inicijativa »U ime obitelji«, zapravo jedina od svih koji su zborili o direktnoj demokraciji posljednjih godina, a koji su na tom polju nešto i napravili, već je odaslala otvoreno pismo svim saborskim zastupnicima i zastupnicama kojim od njih traži da ne podrže predložene ustavne promjene koje se tiču referenduma jer »predložene promjene praktično onemogućuju da u budućnosti hrvatski birači izravnim odlučivanjem mijenjaju Ustav svoje zemlje«. 

  Dalo bi se tu rečenicu protumačiti kao da je jedina prava svrha »U ime obitelji« ustavotvorstvo, a ne zaštita obitelji i baš sad kad im je krenulo netko će im oduzeti omiljenu igračku s kojom su se tako lijepo i uspješno igrali.

Ustavnim promjenama »U ime obitelji« i Željka Markić će se naći na raskrižju: ili će morati promijeniti sadržaj djelovanja ili će morati promijeniti metode (i možda se prilagoditi novim, otežanim uvjetima) ili će nestati.

Umanjivanjem vrijednosti omiljene direktnodemokratske igračke izgubit će ponešto i zagovornici direktne demokracije s lijevog dijela političkog i društvenog spektra. No, za razliku od Željke Markić i »U ime obitelji« za njih je taj gubitak nevažan.

Uostalom, oni nikad (osim u slučaju golfskih terena u Dubrovniku) nisu ni znali što bi s tom direktnodemokratskom igračkom pa i nema neke štete od toga što se netko neće igrati s igračkom s kojom se ionako i ne zna igrati. Kako će ubuduće djelovati ne znaju ni Stipe Bartulica i Vice John Batarelo koje se smatra jednim od čelnika i arhitekata onoga što je prozvano konzervativnom revolucijom.

Namjeravali su pokrenuti inicijativu o pobačaju, ali kako rekoše u intervjuu objavljenom u »Globusu« još ne znaju kako to učiniti. 

  U ovom smo referendumskom polugodištu koje upravo ide svome kraju ipak mnogo toga naučili, a možda se i ponešto opametili. Naučili smo kolika je vrijednost potpisa. Dakle, potpisi mogu biti vrijedni kad ih ima mnogo, i do tri četvrt milijuna.

Onda se nešto može napraviti, bez obzira je li to što se čini nekome simpatično ili antipatično. No, potpis kad je jedan ne vrijedi mnogo.

Dokazao nam je to svojim potpisom za anegdotu predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko koji je potpis za referendum o smanjivanju stečenih prava nacionalnih manjina dao revoltiran potezima i izjavama ljudi iz vlasti, a potom je taj revolitrani potpis praktično povukao zaključivši da nije vrijeme za referendum o ćirilici.

Dakle, potpisom je podržao nešto za što nije vrijeme i on sam misli da za to nije vrijeme. Bude li sreće ubuduće ćemo biti lišeni, a političari pošteđeni, takvih revoltirano-anegdotalnih potpisa.