I dok se jedni tek trude ne bi li nekako uspostavili standarde diskriminacije i onemogućili manjinama (ili društveno manje moćnima) da imaju i uživaju neka prava, drugi su već daleko poodmakli na putu realizacije. Nakon posljednjih izjava čelnika Građanske inicijative »U ime obitelji« svakome je jasno da njihov cilj nije nikakav brak muškarca i žene zaštićen ustavnom odredbom nego je njihov cilj da osobe manjinske seksualne orijentacije nemaju prava koja uživaju oni koji su u braku. Riječ je naprosto o obijesti jer to što će neka prava (mirovinska, socijalna, zdravstvena, nasljedna…) dobiti pripadnici seksualnih manjina ni na koji način ne ugrožava, ne umanjuje niti na ikoji način mijenja ijedno pravo koje imaju heteroseksualni. Cijela ta priča »U ime obitelji« nije samo obijesna nego je i podla. Naime, prema toj inicijativi homoseksualni pojedinci koji žive u parovima i koji imaju tu sreću da su zaposleni dobri su kada iz svoje plaće trebaju izdvajati za HZZO i HZMO. Međutim, kada bi trebali ostvariti neka prava, svejedno je radi li se o novčanim ili kakvim drugim pravima, onda ne valjaju. Drugim riječima, za »U ime obitelji« su homoseksualni dobri i poželjni kad plaćaju i u neki proračun uplaćuju, ali kada bi iz njega trebali nešto povući onda su najblaže rečeno nepoželjni. 

   U tjednu na izmaku je i Stožer za obranu hrvatskog Vukovara objavio kako će glasiti pitanje za koje će prikupljati potpise ne bi li se raspisao referendum. Pitanje je izravno usmjereno na smanjivanje postojećih prava nacionalnih manjina i glasi »jeste li za to da se ravnopravna službena uporaba jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine ostvaruje na području jedinice lokalne samouprave, državne uprave i pravosuđa kada pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje polovicu stanovnika takve jedinice«. 

  Samo po sebi to je pitanje potpuno nelogično. Naime, da bi manjina mogla uživati svoja manjinska prava mora biti manjina, a ne kako Stožer traži, većina, a ako je većina, onda nije manjina, pa nije jasno kako bi to većina mogla uživati prava manjina. 

   Najdalje su zasad čini se otišli u čabarskom Finvestu, najvažnijoj tvrtki tog kraja. U toj pilani moraju, tako tvrde, smanjivati broj zaposlenih kojih je, navodno, previše. Nije riječ o otkazima, kako tumači direktor tvrtke Željko Erent, nego o zbrinjavanju dijela tehnolškog viška. Eh, sad, pitanje je tko je tehnološki višak u pilani. Na prvom mjestu žene. One mogu računati na to da će, Erentovim rječnikom, biti tehnološki zbrinute (barem neće biti otpuštene) jer su žene, jer je njih u pilani zaposleno pedesetak, a kako čovjek lijepo kaže »vani u pilanskoj proizvodnji nema uposlenih žena, a mi ih trenutačno u pilani u Gerovu imamo 50« (sve to objavio je kolega Marinko Krmpotić u prekjučerašnjem broju »Novog lista«). Nakon što se riješe žena, prema najavama i izjavama, u Finvestu se ne piše dobro ni asocijalnima, posebno onima sklonim alkoholu, koji također mogu računati na to da će biti zbrinuti. 

  I sve se to zbiva u zemlji koja se diči svojim Ustavom, ustavnim zakonima i Zakonom o suzbijanju diskriminacije za kojega se, kada je usvajan, govorilo kako je znatno iznad europskih standarda. Pitanje je i jesu li se ti dični zakoni usvajali zato da bi se u očima Bruxellesa u pristupnom razdoblju ofarbala predivna hrvatska fasada ili bi zakoni možda ipak trebali biti nešto živahniji od mrtvog slova na papiru.