Dugogodišnji zahtjevi zagovornika izravne demokracije konačno počinju davati ploda. Imat ćemo referendum, a mogli bismo imati referenduma koliko nekome srce poželi. Bit će organiziran referendum koji je posljedica Građanske inicijative »U ime obitelji«, za koji dan Stožer za obranu hrvatskog Vukovara započet će prikupljati potpise za svoj referendum, istoga dana HVIDR-a će početi prikupljati potpise za referendum o raspisivanju prijevremenih izbora, spominje se referendum o davanju autocesta u koncesiju, a tu je i stalno prisutna i neuspješna inicijativa »Referendumski ustanak«.

Eto, dakle, svjedočimo cvatućem vrtu demokracije u Hrvatskoj koji ustavnu zgradu trese poput kakvog snažnog potresa. 

   Sve te inicijative, u kombinaciji s neuređenim ustavnim i zakonskim pitanjem referenduma, odličan su argument za to da se prilikom najavljenih ustavnih promjena referendum što je moguće više oteža. Valja upozoriti na niz opasnosti koje referendumi nose.

Oni uvelike dokidaju kompromis kao ključni preduvjet postajanja liberalno-demokratskog sustava. Naprosto na referendumu nema kompromisa – netko je potpuni pobjednik, netko je potpuni gubitnik. 

  S referendumima treba biti oprezan i zato što oni u društveni i politički prostor često unesu više emocija nego što ih taj prostor može istrpiti. Uspješnije referendumske inicijative (bez obzira na ishod referenduma) masovno mobiliziraju emocije što je i razumljivo budući da su odgovori samo »za« ili »protiv«.

U svim aktualnim referendumskim pričama spominje se i narod kao najviša instanca i kao suveren i pri tome se poziva na Ustav. Zaboravlja se da u liberalno-demokratskom poretku nitko nije bezgranično suveren, a sam Ustav je, uz ostalo, i sporazumni izraz ograničenja suverenosti suverena.

Dakle, suveren ne može sve što hoće i baš onako kako on, odnosno njegova većina, priželjkuje. Nije zgorega podsjetiti niti da referendumi narodne inicijative nisu poznati u svim demokracijama. U Njemačkoj nešto poput državnog referenduma uopće ne postoji i nitko zbog toga ne smatra Njemačku nedemokratskom državom.

Na kraju, valjda je nakon svih ovih inicijativa jasno da je golema prednost predstavničke vladavine u tome što ona, ipak, lakše (što ne znači i dovoljno dobro) štiti bilo koji tip manjine. Zapravo, referendum uopće ne štiti nego šteti bilo kojem tipu manjine, odnosno onima koji na referendumu budu na gubitničkoj strani. 

  Treba li se s tom, u hrvatskom slučaju, samohodnom opasnošću zvanom referendum kockati, kao što se kockalo dosad, ako ničime drugim time što je on neuređen, svatko neka odgovori sam za sebe, a ako nije populistički zlobnik odgovor je jednostavan i jednoznačan.

U tom kontekstu bilo bi od goleme važnosti da toga budu svjesni saborski zastupnici i zastupnice prilikom najavljenih promjena Ustava. Nije vrijeme za to da većina kinji parlamentarnu manjinu, nije vrijeme za to da manjina podmeće nogu većini. Vrijeme je da se sjete da je kompromis ključni preduvjet, ali i vrhunska vrijednost demokracije.

Jer danas se referendumima, koji primarno i jesu protiv vlasti i prijetnja su svakoj demokratski izabranoj vlasti, može raditi o glavi vlasti Kukuriku koalicije, sutra će se referendumima raditi o glavi vlasti HDZ-a, a rezultat će uvijek biti isti: djelomična paraliza vlasti, a »posreći« li nam se, možda i tim manjinama uzmemo mjeru.