U svoj ovoj halabuci koja zaglušuje (i zagušuje) medijski prostor, a koja se zove »lex Perković« i ćirilica na pločama u Vukovaru, jedva da do javnosti i dopire pokoji tihi ton o tome da se učenici različitih nacionalnosti – hrvatske i srpske – u Hrvatskom Podunavlju školuju dijelom po različitim programima i da učenici različitih nacionalnosti pohađaju različite, de facto etnički ustrojene, odgojno-obrazovne institucije. 

  Predsjednik Vlade Zoran Milanović o tome je govorio u dvije zgode, oba puta na rubu, jednom u intervjuu RTL-u, drugi put na saborskom aktualnom prijepodnevu. Erdutski sporazum bio je velik i važan, dio okupiranog teritorija integriran je u pravni poredak Hrvatske mirnim putem.

 Dan-danas se voli isticati kako je riječ o najuspješnijoj operaciji UN-a. Zahvaljujući tom sporazumu ljudi nisu morali ginuti za oslobađanje tog dijela Hrvatske, zahvaljujući tom sporazumu u tom je dijelu Hrvatske ostao živjeti zasigurno veći broj Srba nego što bi ostao da je provedena vojna operacija.

Erdutski je sporazum posljedica pregovora i dogovora, a svaki je dogovor posljedica kompromisa, a kompromis je, nasuprot dojmu koji se stvara stavljanjem raznih pridjeva ispred te imenice, u pravilu jedan od najboljih društvenih mehanizama demokratski uređenih država.

Određena posebna prava u obrazovanju (baš kao i u služenju vojnog roka, što je u međuvremenu postalo nevažno) omogućena su dogovorom pripadnicima srpske nacionalne manjine u Hrvatskom Podunavlju. U praksi je prije svega riječ (ili se barem takav dojam stvara) o nastavi povijesti i to onog dijela koji se tiče Domovinskog rata. 

Gotovo 16 godina nakon završetka mirne reintegracije, u vrijeme kada su osnovnu školu završila djeca koja su u trenutku završetka mirne reintegracije u siječnju 1998. godine tek rođena, vrijeme je da se mirno porazmisli o objedinjavanju programa.

Pripadnici srpske nacionalne manjine u Hrvatskom Podunavlju imaju se pravo obrazovati po drugačijim programima i oni to svoje pravo koriste. U tome nema ništa sporno, ali u tome ima ponešto što ukazuje da mirna reintegracija još nije dovršena.

Očito, netko je tu u neravnopravnom položaju. A oni koji su u startu naizgled prošli bolje, jer nešto ne moraju nego mogu drugačije, uvjetno rečeno »po svom«, u konačnici možda doista prolaze lošije. Milanović je kao činjenicu iznio to da, upravo zbog zasebnih programa, srpske djevojke i mladići iz toga kraja imaju »u startu minus u uključivanju u hrvatski sustav visokog obrazovanja«.

Pa, kada se već stavljanje ploča s natpisima na ćirilici tumači kao još jedan uspjeh politike mirne reintegracije, onda bi uklanjanje toga »minusa u startu« bio barem doprinos toj politici. U konačnici, ne promijeni li se ništa i o(p)stane li razdvojenost, valjat će priznati da reintegracija barem dijelom nije uspjela.