Ljetna događajna stanka iskorištena je za razmatranja, mahom medijska, o šansama i mogućnostima »trećeg puta«. Na novinskom papiru i u eteru su sklapane nove koalicije koje bi se trebale smjestiti negdje na pola puta između SDP-a i HDZ-a i koje bi svojim navodnim udjelom u biračkom tijelu stvorile nekakav treći blok. Da bi se sklopile te koalicije razvrgavane su sadašnje, postojeće koalicije, počevši s vladajućom, a privatno financirani debatni klubovi proglašavani su relevantnim političkim faktorom, prije nego što su se i pokušali politički konstituirati, važnim za funkcioniranje »trećeg bloka«. Kako sada stvari stoje, sam taj »treći blok« ponajviše podsjeća na treći blok termoelektrane Plomin – mnogi ga priželjkuju, nitko ga ne nazire. 

   Ljetni politički smiraj, povremeno narušavan prosvjedima seljaka, sporom oko europskog uhidbenog naloga (da ne spomenemo izraz »lex Perković« i ne iritiramo premijera) i slučaja vukovarskog gradonačelnika Željka Sabe, pri kraju je sezone godišnjih odmora donekle narušila i saborska zastupnica i bivša članica SDP-a Mirela Holy. Ona je za jesen najavila formiranje nove političke stranke koja će biti zasnovana na ljudskim pravima, ekonomiji održivog razvoja i zaštiti okoliša. Ta bi stranka svoje krštenje trebala doživjeti na izborima za Europski parlament u svibnju sljedeće godine. Dakle, Holy i njeni zasad nepoznati suradnici imat će samo nekoliko mjeseci da stvore kakvu-takvu stranačku infrastrukturu na terenu, jer bez infrastrukture na izborima za predstavnička tijela naprosto nema uspjeha. 

   Bez obzira na najave Holy o tri stupa na kojima će biti zasnovana njena stranka, ta će stranka u javnosti biti primarno percipirana kao zelena. Naprosto, imidž zelene političarke je Holy sama gradila godinama i jedna je od rijetkih osoba na političkoj sceni koja je takav imidž i izgradila (zanimljivo je da je među rijetkima koji joj u tome može parirati bivši pravaš Tonči Tadić). Bivša SDP-ovka morat će na putu do političkog uspjeha izvan okrilja velike stranke savladati mnoge prepreke, a ključna će biti upravo to što ju se snažno percipira kao zelenu političarku. Iskoračivanje iz zelenog okvira i njegovo nadrastanje bit će ključni za nju i njenu buduću stranku. U protivnom i na nju će se moći primijeniti izreka »džaba je krečila«. 

   Zeleno djelovanje u Hrvatskoj se ne doživljava kao političko– stranačko djelovanje nego kao dio civilnog društva. Ono ne pripada strankama koje imaju tu boju u svom nazivu nego udrugama koje se bave zaštitom okoliša. U registru političkih stranaka sedam ih je »zeleno« i sve do jedne su patuljci. Niti jedan dosadašnji pokušaj okrupnjavanja te scene nije uspio. Udruge i njihove aktiviste, pak, nitko ne doživljava pretjerano ozbiljno čim iskorače iz svojih uloga i pokušavaju zakoračiti u svijet politike. Posljedica toga je da u Hrvatskoj ne postoji artikulirana zelena politika (a nije ju prigrlila niti jedna velika stranka), ali posljedica toga je i da se zelenu politiku u javnosti i ne shvaća pretjerano ozbiljno nego više kao svojevrsnu razbibrigu dokone mladeži koja navodno ništa drugo ne radi nego se bori protiv investicija. Artikulirana i organizirana zelena politička opcija u Hrvatskoj dosad je nešto poput barem desetljeća starih priča o »trećem bloku«. Ako Mirela Holy to ne uspije promijeniti i to će završiti poput dimnjaka Plomina.